O njegovu romanu govorila je spisateljica i nakladnica Milana Vuković-Runjić priznavši da nakon što je pročitala roman ima želju još jednom pogledati film, naglasivši pritom njihovu neraskidivu sadržajno-estetsku nit koja nas uči o istom - da ljepota nije samo ona koja se vidi na prvi pogled i da ono što se doima ružnim u sebi zasigurno skriva i dio ljepote.

Usto, istaknula je osobit stil, montažno frenetičnog tempa, ali obrnuta predznaka, odnosno da Sorrentino piše kamerom, a režira riječima.

Filmske boje romana 'Imaju svi pravo' branio je filmski povjesničar Daniel Rafaelić napomenuvši kako su se i film i knjiga zahvaljujući literarno-estetskoj sinergiji mogli zvati i 'Il grande sogno' (Veliki san) kao kolektivni san koji svi sanjamo te kako je očit utjecaj Federica Fellinija i njegovih legendarnih filmova 'La dolce vita' i '8 e ½' gdje se glavni junak okružen spektakularnom scenografijom strašno dosađuje.

Također, najbolji dokaz filmsko-književnog kolopleta je početak romana gdje se prva rečenica rasprostire na pune dvije stranice i besprijekorno korespondira s vizualnim stilom uvodne, također izuzetno duge scene filma. Za kraj je apostrofirao izvrstan spoj Sorrentinova filmskog i književnog izričaja gdje slijedi trag velikana Orsona Wellesa i Woodyja Allena te njeguje povratak visokoj umjetnosti kojoj u današnjem modernom svijetu ipak ima i mora biti - mjesta.

Šećer na kraju bio je nastup svestranog glumca Nikše Kušelja, koji je također Sorrentinov roman doslovce progutao u jednom danu te se alteregovski izvrsno stopio s glavnim likom Tonyjem Pagodom, dekadentnim intelektualcem, glazbenikom na vrhuncu slave, sklonom raskalašenom životu na visokoj nozi u vječnoj potrazi za 'velikom ljepotom'. Tako je u žaru interpretirao impresivni uvod romana u kojem Tony bez konca i kraja nabraja kako ništa na svijetu ne podnosi osim nijansi te intrigantnu stranicu u kojoj daje lekcije o zavođenju. Budući da glumac Nikša Kušelj i sam piše poeziju te se predano bavi i glazbom, primio se i gitare te svojim glasom pokušao dočarati kako bi to mogao zvučati Tony Pagoda, a talijanskim vječnim kanconama najviše je ganuo cijenjenog prevoditelja Matu Marasa koji je zaslužan za izvrstan prijevod Sorrentinova romana, a Nikši se iz prvog reda pridružio u refrenima.