Pisci nas vode u imaginarne svjetove, poučavaju, razgaljuju, zabavljaju, ali i plaše. Bilo zato što se kao čitatelji volimo plašiti (tada je jezovitost svojevrsni eskapizam), bilo da bi nas 'prodrmali', ukazali nam na neki zastrašujući, tajanstveni, čudni aspekt življenja, na zlo, društvenu nepravdu, osobnu psihičku ili fizičku patnju. Teme koje mogu izazvati jezu nisu nužno vezane za situacije poznate nam iz žanrovske horor literature, ponekad je, primjerice, jezovit način na koji se izgovori neka rečenica. Sablasnost nam, kao čitateljima, otvara mračne, neugodne slojeve skrivene u nama samima ili u našim društvenim i metafizičkim odnosima, no što izaziva jezovitost kod samih pisaca. Što u umjetnosti i književnosti 'plaši' one koji i sami stvaraju kognitivnu, estetsku ili psihološku jezovitost?

Spisateljica Nada Gašić (romani 'Mirna ulica, drvored' i 'Voda, paučina'), nositeljica titule 'hrvatske Agathe Christie', otkrila nam je koja su umjetnička djela kod nje izazvala osjećaj straha.

'Čini mi se da ovim izborom iz današnje pozicije arbitriram u gotovo dječjim strahovima preranog susreta s nekim umjetničkim djelom, bez obzira radi li se o književnosti, likovnoj, ili filmskoj umjetnosti. Sva djela koja su u meni izazvala osjećaj straha, panike ili tjeskobe susrela sam baš u pravo vrijeme, vrijeme otvorenih osjetila, negdje na izlasku iz djetinjstva. Ipak, iz likovne umjetnosti izdvajam Munchov 'Krik', iz književnosti 'Umorstva u Ulici Morgue', iz filmske umjetnosti 'Tisuću očiju doktora Mabusea' Fritza Langa i Hitchcochov 'Psiho' te jedan zanimljiv televizijski film 'Leptirica' koji je snimljen prema istoimenoj priči Milovana Glišića. Suvremene horore niti čitam niti gledam, jer u meni ne izazivaju osjećaj straha, nego gađenja.

Slavni pisac Zoran Ferić, ovogodišnji dobitnik nagrade Jutarnjeg lista za roman 'Kalendar Maja', detaljno razlaže svoje strahove:

'Najstrašnije knjige za mene nisu bile horori. Naime, u vrijeme kad horori doista mogu uplašiti svoga mladog čitatelja, nisam ih čitao. Jedina iznimka su Poeove priče koje je moj otac posuđivao od jednog prijatelja. Tu je bilo ponešto strašnih stvari, ali istinski užas osjetio sam kad su mi rekli da vratim knjigu tom očevom prijatelju, našem susjedu. Čovjek me uveo u ogromnu mračnu sobu punu knjiga i natočio mi sok. I tada se pojavio mačak bez jednog oka. Ne crni, nego sivi, ali i to je bilo dovoljno da me uplaši. I nije me uplašila knjiga sama, nego činjenica što sam upravo čovjeku vratio knjigu u kojoj je priča o mačku bez oka, a kraj mene na fotelji mirno sjedi mačak kojemu isto tako falio oko. Ta veza književnost-stvarnost uistinu me uplašila.

Druga priča o literaturi koja me istinski užasnula isto se tako tiče iskopanih očiju. Ovoga puta radilo se o Goranovoj 'Jami'. Išao sam u školu 'Ivan Goran Kovačić' i na priredbama, kojima prisustvuju svi učenici škole, dakle i oni od prvog do četvrtog razreda, recitirala se Jama. I to oni šokantni dijelovi poput 'Svi su bili goli/ I tako goli oči su nam boli' ili 'Krvnik reče/Zgnječi svoje oči'. Te slike ostaju u glavi zauvijek. Možda se čak i zato u jedinoj ratnoj priči koju sam napisao pojavljuje alat za vađenje očiju.'

Književni kritičar Dario Grgić izdvojio je roman 'Iskop' Andreja Platonova uz objašnjenje: 'Metafizički izopačena stvarnost koja bi mogla biti naša budućnost i pri stvaranju koje je Platonov izokrenuo jezik - to je vjerojatno neprevodivo. Dobro je rekao Josif Brodski: 'Blago jezicima koji nisu u stanju podnijeti Platonovljevu prozu...'

Zrinka Pavlić, TV kritičarka, autorica zbirke eseja 'Svijet i praktična žena' i zbirke priča 'Pet priča i krafne', napisala je:

'U mladosti, na mene je zastrašujući učinak imala knjiga 'Mi djeca s kolodvora ZOO', zbog detaljnih opisa strahota s drogom i prostitucijom, a sjećam se da sam slično reagirala i na biografiju Edith Piaf, posebno na dio gdje joj kći (beba) umre od pothranjenosti i boleština. No to je iz mladosti. U odrasloj dobi, to bi definitivno bila 'Sluškinjina priča' Margaret Atwood, koja je jedna od najstrašnijih, ali i najboljih knjiga koje sam ikada pročitala. Priča ispričana iz prvog lica žene koja živi u teokraciji gdje se žene isključivo definira njihovom tjelesnošću i sposobnošću rađanja doslovno mi je izazvala fizičku nelagodu i užas na rubu panike. Nijedan mi drugi distopijski roman nije izazvao takve jake emocije, iako ih sve obožavam.'

Ivica Đikić, novinar, pisac i dobitnik tportalove nagrade za roman 'Sanjao sam slonove', odgovara: 'Proces' Franza Kafke ledio mi je krv u žilama dok sam ga čitao. Zastrašujuća mi je ljudska bespomoćnost u suočenju s Mašinom Zla koja melje u skladu sa svojom unutrašnjom logikom nedokučivom zdravom razumu.

Književnica i nakladnica Milana Vuković Runjić odlučila se za bezvremenu bajku 'Ivica i Marica': 'Sablasan mi je taj veliki kontrast: kućica od slatkiša koja je bila nešto vrhunski primamljivo, iza koje se krije vještica ljudožderka. To je uvijek tako u životu, od ljubavi do posla - Ivica i Marica događaju se uvijek i svakome. Naiđete na nešto jako lijepo i ugodno, a u dubini to je zapravo duboko porazno i strašno. Ni danas mi nije ugodno čitati bajke.'