'Sunčana strana Jugoslavije' zbornik je radova koji su uredili novinarka i povjesničarka Karin Taylor i Hannes Grandits, profesor na berlinskom Humboldtovom sveučilištu, te je objavljen prvo na engleskom jeziku na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Za hrvatski prijevod zaslužna je izdavačka kuća Srednja Europa, te urednici Damir Agičić i Igor Duda, s time da je potonji predstavljen i svojim radom pod naslovom 'Od radnika do turista – prava, želje i stvarnost socijalnog turizma u jugoslavenskom socijalizmu'.

U knjizi se obrađuju raznolike teme o socijalističkom turizmu u Jugoslaviji pa postoje poglavlja posvećena Titovu rodnom Kumrovcu i ekskurzijama koje su ga masovno posjećivale, nastanku vikendica na jadranskoj obali, nekoć neizbježnim odlascima u Trst zbog shoppinga, ali i omladinskim radnim akcijama. 'Sunčana strana Jugoslavije' tako nudi reprezentativan pregled turizma kakav je nekad bio, ali i objašnjava kako je uopće nastao u tom društveno-povijesnom kontekstu. Knjiga je prošle jeseni predstavljena i na pulskom Sa(n)jam knjige, a u međuvremenu je dostupna i u hrvatskim knjižarama.

U razgovoru za tportal.hr jedan od urednika hrvatskog izdanja, Igor Duda (inače docent Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, gdje predaje suvremenu hrvatsku povijest), otkriva kako je ova knjiga uopće nastala: 'Zbornik je rezultat trogodišnjega rada na projektu Turizam i kultura dokolice u socijalističkoj Jugoslaviji, koji je od 2005. do 2008. svoje sjedište imao na Sveučilištu u Grazu. Izvornik je objavljen u inozemstvu, na engleskom jeziku, 2010., a nedavno se pojavio hrvatski prijevod kao prvo izdanje te knjige na nekom drugom jeziku. Osim suradnika na projektu, u zborniku su zastupljeni prilozi i nekoliko drugih autora. Rekao bih da većina autora baštini pristup koji je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća oblikovan unutar britanske historiografije kao povijest dokolice, a odmah se najviše usmjerio upravo prema povijesti turizma.'

Duda ističe da 'Sunčana strana Jugoslavije' nudi novi pristup ovoj zanimljivoj i zabavnoj tematici: 'Nije to povijest turizma kakvu hrvatska publika poznaje iz mnoštva vrijednih radova iz područja turističke geografije ili ekonomike turizma koji nastaju već dobrih pedesetak godina. Cilj nije popisati hotele i druge oblike smještajnih kapaciteta, iznijeti njihovu povijest, poslovne uspjehe i neuspjehe te statistički obraditi podatke o turističkim dolascima i noćenjima. U središtu zanimanja ovdje su turizam kao čimbenik modernizacije društva i oblikovanja novih praksi svakodnevice te ljudi koji u tome sudjeluju, bilo kao gosti, turistički radnici ili lokalno stanovništvo. Drugim riječima, od turističke scenografije važniji su glumci koji su joj udahnuli život. Tko su oni, odakle dolaze, na koji način sudjeluju u kulturi putovanja, kakvi su im prihodi i troškovi, što osjećaju i raduju li se odlasku na godišnji odmor? S druge strane, tko ih dočekuje, na koji ih način prima, kakvi se oblici interakcije događaju i na koji način turisti mijenjaju lokalnu zajednicu? Gdje je mjesto odmora u politici radničkih prava, gdje je mjesto turizma u modernizaciji životnoga stila gostiju i domaćina? Na koji se način mijenja odnos prema moru i tijelu, prema sunčanju i plivanju, kako se oblikuje vikend i kako nastaju vikendice? Fenomeni su to koji su mijenjali Europu, posebno Sredozemlje nakon Drugoga svjetskoga rata kada se razvija masovni turizam. Turizam i turisti tema su društvene i kulturne povijesti, povijesti svakodnevice, povijesti dokolice, povijesti potrošačke i popularne kulture, a smješteni u takav kontekst zanimljivi postaju brojnim znanstvenicima i čitateljima.'

S obzirom na to da su u 'Sunčanoj strani Jugoslavije' okupljeni radovi međunarodne ekipe povjesničara, pitamo Dudu postoji li neka primjetna razlika u pristupu povjesničara s prostora bivše Jugoslavije u pristupu ovoj tematici u odnosu na kolege iz, recimo, Austrije.

'Povjesničari koji se bave turizmom na način na koji se istražuju povijest svakodnevice i društvena povijest dijele sličan znanstveni pristup i metodologiju istraživanja, neovisno o zemlji iz koje dolaze. Međutim, i u ovoj se temi može pojaviti problem koji je prisutan kod brojnih stranih povjesničara koji se bave poviješću Jugoslavije, a očituje se u odnosu dijela i cjeline. Strani kolege nastoje Jugoslaviju obuhvatiti kao cjelinu, a često se u nizu istraživačkih tema u jugoslavenskom slučaju radi o šest ili osam paralelnih povijesti, različitih u pojedinim republikama i pokrajinama. Tako je povijest turizma u Jugoslaviji nemoguća bez Hrvatske, ali bi se bez Hrvatske, primjerice, mogla pisati povijest automobilske industrije u Jugoslaviji. Poseban je problem različito povjerenje koje lokalna zajednica može imati prema istraživaču kojega poznaje i razumije te onome koji im se možda obraća na stranom jeziku ili uz prevoditelja. Pasivno i aktivno poznavanje jezika vrlo je važno radi lakše i brže obrade pisanih izvora te jednostavnijega pristupa živim svjedocima vremena. Istraživanje često teče bez ikakvih otegotnih okolnosti, no i strani i domaći povjesničari u Hrvatskoj se mogu suočiti s nesređenim arhivima, nedostupnošću dokumenata te s činjenicom da je arhivsko gradivo namjerno uništeno, bačeno ili pak prisvojeno i skriveno od strane aktera iz prošlosti. Iako se to ponekad činilo u najboljoj namjeri, takav oblik zaštite dugotrajno je neodrživ i gradivo bi trebalo dospjeti na obradu u javne arhive', objašnjava Igor Duda.

Danas, naravno, naročito zbog velike krize u kojoj Hrvatska živi već šestu godinu, svi imaju lijepa sjećanja na to vrijeme kada je svatko mogao ići na more na godišnji odmor. No je li socijalistička kultura turizma doista bila odmah prihvaćena, kako su ljudi pedesetih i šezdesetih reagirali na sve to?

'Kultura putovanja i turizam nigdje nisu bili odmah i lako prihvaćeni, pa tako ni u Hrvatskoj. Iako je proces demokratizacije turizma u Europi započeo još krajem 19. stoljeća, prenošenje turističkih navika iz viših na srednje i niže slojeve bio je vrlo dugotrajan proces koji je obilježio 20. stoljeće, posebno vrijeme od tridesetih do šezdesetih godina, kada su učinjeni najveći pomaci i postavljen temelj masovnoga turizma. U tim su nastojanjima sudjelovale sve države, neovisno o naravi njihova političkog i gospodarskog sustava. Posebno je zanimljiv slučaj radništva koje je oklijevalo i drugdje u Europi, ali ga je u zemljama poput Jugoslavije, uslijed brze poratne urbanizacije i industrijalizacije, obilježio velik priljev poljoprivrednog stanovništva koje je sudjelovalo u oblikovanju nove i brojne radničke klase', odgovara Duda o kontekstu toga vremena.

Također, objašnjava kako se u sve to uklapalo redovito odlaženje na more, što mnogima nije isprva bilo uopće privlačno: 'Turizam je postao dio ponude suvremenoga života, industrijske kulture i nove kulture dokolice, a u takav se način života nisu svi bili spremni odmah uključiti. Sve do šezdesetih godina postoji problem motiviranja radnika za odlazak na put tijekom godišnjeg odmora, jer su mnogi svoje slobodne tjedne htjeli provesti kod kuće. Sami su tvrdili da turizam nije za njih, da su tome nevični, da im je ugodnije kod kuće ili da se moraju posvetiti poljoprivredi u mjestima gdje žive ili odakle su potekli. Upravo je zato vrlo važnu ulogu odigrao socijalni turizam koji je preko radničkih odmarališta, uputnica i popusta na cijene smještaja i prijevoza radnike potaknuo na stvaranje navike ljetovanja, u povoljnom aranžmanu i u kolektivnom okruženju koje je nudilo osjećaj sigurnosti boravka 'među svojima'. Poslije šezdesetih, problem nepostojanja potrebe za odlaskom na put postaje marginalan. Nove generacije savladale su turizam i prihvatile novu naviku, neovisno je li riječ o radnicima, službenicima ili direktorima.'

Za kraj, pitamo Igora Dudu koje su ključne razlike između tadašnjeg i današnjeg turizma u Hrvatskoj.

'Socijalistički sustav poduzeo je dva važna koraka u području turističke politike. Prvi čine planirana i organizirana nastojanja oko uključivanja najširih slojeva domaćega stanovništva u turističke aktivnosti, dakle pretvaranje radnika u turiste, što započinje već 1946. i 1947. uvođenjem plaćenog godišnjeg odmora i povlaštenih cijena, a od 1965. i isplatom regresa za godišnji odmor. Drugi korak dogodio se polovicom šezdesetih, kada se prepoznaje važnost turizma i stranih gostiju kako za državni proračun, kojemu je dobro došao devizni priljev, tako i za stvaranje imidža Jugoslavije kao otvorene, nesvrstane i prijateljske zemlje. Odlazak radnika na godišnji odmor bio je od velike društvene važnosti, jer je turizam bio shvaćen kao jedan od elemenata osobnog i društvenog standarda, jedan od čimbenika obnove radne energije i ulaganja u zdravlje građana.

Pedesetih i šezdesetih, i drugdje u Europi odlazak na ljetovanje postaje znak zadovoljavajućega životnog standarda pa u tome razdoblju i u Hrvatskoj odmor predstavlja čak i prečicu prema većoj kvaliteti života, ili barem stvaranju dojma o boljem životu, u trenutku kada još nije bila dosegnuta najviša razina standarda u jugoslavenskom razdoblju. U današnjoj Hrvatskoj shvaćanje odmora i turizma bitno je drugačije. Turizam za mase odavno više nije novost pa je zato i izgubio dio uzbuđenja koje je nosio, no nestala je i državna ili društvena skrb o turizmu kao elementu životnoga standarda. Kvaliteta i sadržajnost radničkoga godišnjeg odmora i dječjih školskih praznika nisu predmet brige šire zajednice. Gledano iz perspektive domaćega turista, gotovo sve je prepušteno privatnoj inicijativi i osobnim mogućnostima, jedino je još ponegdje regres za godišnji odmor preživio kao ostatak starih radničkih prava', zaključuje Duda.