Milijunski iznosi koje kolekcionari umjetnina odvajaju za djela suvremene umjetnosti oživjeli su u svjetskim medijima vječne rasprave povjesničara umjetnosti, teoretičara i javnosti o tome kako vrednovati suvremenu umjetnost.

Na aukcijama nedavno održanim u Londonu i New Yorku dogodila su se brojna iznenađenja.

Posljednje je veće iznenađenje uspjeh kineskog umjetnika i aktivista Ai Weiweijačije su porculanske sjemenke prodane za čak 423.370 eura, trostruko više od očekivane cijene. Sitne sjemenke ručno su bojene te su bile izložene u galeriji Tate Modern u sklopu interaktivne izložbe, tijekom koje su posjetitelji poticani da ih gaze. Izložena instalacija sastojala se od oko njih 100 milijuna, a vreću tešku oko stotinu kilograma kupio je anonimni kupac na dražbi u Sotheby'su.

Zanimljiv primjer nesklada pružila je i njujorška aukcija Sotheby'sa na kojoj je djelo Andyja Warhola 'Coca-Cola (4)' (Velika Coca-Cola), nastalo 1962, dostiglo cijenu od 25 milijuna eura. S druge strane, djelo njegova suvremenika Roya Lichtensteina 'Ice Cream Soda' prodano je po upola manjoj cijeni, za 12,5 milijuna dolara.

Pitanje koje se pojavilo kao lajt-motiv brojnih tekstova potaknutih posljednjim vijestima je – hoće li ista umjetnička djela biti prepoznata i u budućnosti ili je njihova vrijednost tek stvar trenda i kako je uopće procijeniti?

Jedan od razloga da se to pitamo je nepostojanje kriterija za vrednovanje čitavog spektra djela suvremene umjetnosti. Među njima samima ogromne su razlike, krenuvši od kvantitativnih karakteristika u vidu medija u kojemu su nastala do cijene koju postižu.

Zanimljivo je da čak ni djelo kolekcionarima popularnog autora nije jamac da će ono postići očekivanu cijenu. Zbog toga stručnjaci zaposleni u poznatim svjetskim aukcijskim kućama u posljednje vrijeme imaju sve veći problem s procjenjivanjem djela.

Dobar su primjer radovi američkog umjetnika Jeffa Koonsa, poznatog i kao kralj kiča.

Koons je umjetnik koji iz godine u godinu dospijeva na popise najutjecajnijih ljudi svijeta umjetnosti, no istovremeno provocira brojne negativne kritike. U studenom prošle godine na aukciji je ponuđeno njegovo djelo 'New Shelton Wet/Dry Doubledecker' iz 1981. kojim je prvi put privukao pozornost javnosti. Riječ je o trostrukoj vitrini od pleksiglasa u kojoj su identičnom rasporedu poslagani usisavači iz osamdesetih. Iz vitrine je isisan zrak, čime je postignut vakuum. Iako je uz djelo bila priložena dokumetacija o autentičnosti, te su iz Sotheby'sa očekivali dvostruko veće iznose, djelo je prodano za 2,4 milijuna eura. S druge strane, njegova skulptura 'Balloon Flower (Blue)' postigla je na aukciji kuće Christie's cijenu od čak 12,22 milijuna eura.

I dok će neki Koonsa osporiti kao valjani primjer zbog njegovih radova s izraženim manjkom estetike, problem s procjenama suvremenih djela seže mnogo šire, piše The New York Times. Jedan od razloga je i pomanjkanje jasne definicije suvremenih djela zbog koje u isti koš svrstavamo djela Marka Rothka, Willema de Kooninga i Damiena Hirsta. Zanimljivo je pri spomenu Hirsta, pad interesa za njegova djela koji seže unatrag dvije godine. Taj je opet podatak u totalnom neskladu sa stanjem od prije tri godine kada je ostvario rekordnu zaradu od preko 100 milijuna eura održavši prodajnu izložbu.

Uzevši sve rečeno u obzir, stručnjaci preporučuju ulaganje u djela s početka 19. stoljeća i, naravno, ona starija jer se čine kao financijski mnogo stabilnija i racionalnija odluka. Na kolekcionarima je na kraju odluka igraju li na sigurno, slijede li trendove ili samo vole izazove.