Sineastu Žižiću to je treća knjiga kod toga apartnoga nakladnika, a ovaj put se posvetio temi koja proizlazi iz njegova životnoga poziva – filma.

Riječ je o Josipu Bepu Karamanu neospornu, marulićevski rečeno, začinjavcu splitske i hrvatske kinematografije, pa i mnogo širega područja, koji počinje praktično djelovati nedugo nakon prvih filmova braće Lumière.

Karaman nije bio samo prvi splitski prikazivač filmova, nego i kompletan filmaš koji je producirao i snimao svoje filmove. Još i danas na istome mjestu u Splitu uredno radi, nakon više od stotinu godina, i to konačno pod nekadašnjim kolokvijalnom nazivom, kino Karaman.

Sami počeci su bili pod imenom Grand Phono Biograph, u ratnim danima bio je to kino Jadran, u socijalizmu pak, nazvan je Mosor, pa onda Balkan, a u drugom poraću trebalo je mnogo angažiranja splitskih kulturnjaka da se vrati izvorno ime - Kino Karaman. No, protagonist Žižićeve knjige nije ostao samo kinematografer, već je u osvit prošloga stoljeća Karaman snimao i prve hrvatske dokumentarne filmove, a od kojih je nekoliko sačuvano do dana današnjega.

Biografirajući Josipa Karamana autor Žižić i koristi uspješnu kreativnu matricu iz prethodne svoje dvije knjige – on se fokusira na protagoniste tako da ih spisateljski umješno smješta u uvjerljivo dokumentaristički opisan prostor i vrijeme. Diskurs mu je pritom tečan, pripovjedački živ, a činjeničnost uvijek uredno argumentirana i pošteno atribuirana, što i nije uvijek slučaj u suvremenih nam feljtonističkih publicista.

Žižić tako, već u autobiografski utemeljenu djelu Pješčana ura, predstavlja se i kao uzoran stilist i zanimljiv pripovjedač što poznavatelje njegova filmskoga djela, kako cjelovečernjih filmova tako i mnogih dokumentarnih, zapravo, i ne začuđuje jer je u mnogim svojim filmovima bio i pisac scenarija, i to očito ne od onih režisera supotpisnika scenarija zbog honorara.

No, pišući o svom životu o dva rata i poraća - Žižić portretira u vremenu i ovim našim vječno smutim prilikama istaknute pripadnike zanimljive kulturnjačke generacije kao što su Fabijan Šovagović, Vlado Gotovac, Vinko Nikolić, Dušan Vukotić, Dragutin Trumbetaš i drugi...

Romaneskni život svoga prijatelja slikara i dizajnera Alfreda Pala opisao je pak u knjizi biblijskoga naslova Gorući grm, i to je djelo također velika pobjeda autorova protiv Moloha zaborava jer tako ispisan životopis jednostavno je vrhunski literarna apoteoza umjetniku koji je mučenički propatio sudbinske nevolje 20. stoljeća, a da se nikada nije odrekao svojega ljudskoga i stvaralačkoga kreda.

Knjiga pak, o kojoj je ovdje riječ, Josip Bepo Karaman i Split njegova doba, zapravo je hommage Bogdana Žižića svome primarnome zanatu i širem zavičaju, pioniru filma i Splitu. Kao što je to zadano u njegovoj poetici, on prvo daje općega protagonista, koji je kontekst, a onda posebnoga, koji je tekst o čovjeku koji mijenja, unapređuje kontekst.

Žižić se tu opet iskazuje kao vrstan pripovjedač, ali i pouzdan prepričavatelj koji građu crpi iz izvora koji su najbliži opisaniku. Pa tako su važni izvori građe, kada je o Splitu Karamanova doba riječ, unučad Karamanova Justina Cici Tomaseo i Sibe Mardešić te povjesničar Duško Kečkemet, veliki zaslužnik da su Karamanovi dokumentarci sačuvani, pa onda i pouzdana i vrijedna pera Branka Radice i Anatolija Kudrjavceva. Posebno su vrijedna komponenta knjige fotografije, mnoge i malo poznate, a koje je prikupio i izabrao Žižić.

U tome se zbilja osjeća oko filmaša, kako režisera tako i scenarista, pa tako neveliku, koloriranu staru fotografiju iz 1909. (pod brojem 01 u fotogaleriji) autor opisuje tako da to vrijedi citirati: 'Na fotografiji uz ogradu česme sjedi neki muškarac, reklo bi se da spava. Ispred njega stoji žena u nošnji, kakve su se tada nosile u splitskom Velom Varošu. U prednjem planu, u sredini snimka težak na magarcu razgovara s građanski odjevenim Splićaninom.'

('Tovar se uvik veziva za pelegrinku', kaže gospođa Sokolić.) A desno od njih, između dvije mlade murve, stoji neizbježan dječak zagledan u objektiv. Izgleda da drži palac u ustima, ali to se ne vidi jasno.' Koliko živopisnosti i uvjerljiva dokumentarizma u tom opisu onoga što na fotografiji ima, ali i onda i onoga čega nema. Tako napominje da s istočne strane nema famoznih splitskih Prokurativa, jer tada još nisu bile izgrađene.

Još je mnogo odličnih zapažanja kao npr. o gradonačelniku, dr. Anti Bajamontiju, koji je sve obiteljsko nemalo bogatstvo potrošio na izgradnju i urbaniziranje Splita, koji gradu od petnaestak tisuća stanovnika opet dovodi tekuću vodu nakon tisuća i petsto godina, pa onda smijenjen umre u krajnjoj bijedi. Ne govori li to ponešto o današnjim gradonačelnicima?

Tvoreći tako društveni i kulturno-povijesni okvir za storiju o Karamanu, Žižić je zapravo skicozno portretirao i Split 20. stoljeća, sjajan filmski dokumentarist progovorio je iz biti svoje stvaralačke ličnosti. Nastavio je, zapravo, dokumentaristiku drugim sredstvima. Priča pak o braći Karaman, kako ju je autor predstavio, posebno protagonista Karamana, doima se savršenom podlogom za neku opširnu sagu o splitskim obiteljima koji su početkom prošloga stoljeća zapravo uspostavljali Split na kartu civilizacijskih središta suvremenoga svijeta.

U tome je kinematografer i filmaš J. B. Karaman imao veliku ulogu. Naime, kada on počinje prikazivati, a kasnije i snimati filmove, u Splitu nije još bilo ni stalnoga kazališta, ni, dakako, ni radija, ni televizije, pa je kino bila jedina kulturna zabava. Posebice kada je počelo prikazivanje tonskoga filma, ali i onih koje snimao Karaman.

Autor Bogdan Žižić zapisuje i da se do danas ne zna točno koliko je filmova snimio agilni Bepo Karaman, mnogi su vjerojatno za uvijek izgubljeni, ali sa sigurnošću se može reći da je on autor četiriju, možda pet, filmova. Jedini u cijelosti sačuvan je film 'Procesija sv. Duje', snimljen na svečev blagdan 7. svibnja 1911. na Gospodskom trgu (Pjaci). Karaman ga je prikazao 24. i 25. svibnja iste godine. Kasnije je prikazivan obvezatno kada su u kino dvaput godišnje dolazili splitski težaci, većinom nepismeni, ali koji nisu propuštali projekcije blagdanske procesije svetoga Duje i prikazivanje Muke Isusove na Veliki petak. Za prikazivanja Muke, bilježi Žižić, u dvorani bi se iz publike čuli povici 'Ubij ga!, Nemoj!' itd. To su možda bili i preci današnje Torcide, ali nije provjeravano. Na kraju predstava, prodavač ulaznica redovito bi se obratio publici riječima: 'Svršeno je gospodo! Nema više. Sutra nove slike!'

Sutra će, nadajmo se, i neka nova Žižićeva knjiga protiv zaborava.