Jelčiću je tekst tek inspiracija. 'Galeb' je klasični komad koji je pritom i naglašeno 'teatarski', a pomalo i teatralan, kao uostalom i sve kod Čehova, ali na onaj način koji prima čak i suvremenog gledatelja, jer ima dovoljno velikih riječi da bude važan i točan te dovoljno tišine da se u njega može upisati sve što današnja publika treba.

To upisivanje može biti scensko, ali i ne mora – ponekad je i bolje da nije. Svjestan svega toga, redatelj se nije opterećivao završenošću komada, ili svoje predstave, nego je jednostavno pustio glumačkoj igri da se dogodi, sa svim usponima i padovima. Između lakih rješenja koja pokrivaju čehovljanske tišine, i u ovoj je predstavi bitna prepoznatljivost upravo ona specifičnost koju su na hrvatske pozornice donijeli Nataša Rajković i Bobo Jelčić, a to je iskreno i vjerno odigrana inačica svakodnevnog apsurda. Predstava zato vrluda između gotovo farsične duhovitosti, koju ansambl ZKM-a izvodi vješto i gotovo rutinski, i zjevova u kojima se osjeća raspad, ne samo predstave nego i cijelog svijeta. Jelčićev pristup zato zadovoljava i ljubitelje eksperimenta, kao i one koji u kazalište idu po 'dobru glumu' ili humor.

Jedini koji ne mogu biti zadovoljni ovakvim 'Galebom' bit će oni kojima čuveni nepotrebni Čehovljevi monolozi nisu baš toliko besmisleno trošenje papira ili scenskog vremena. Ali Jelčić ni ne traži postavljanje komada kakav jest, nego mogućnost njegova prepisivanja u kodove nešto suvremenijeg kazališnog izraza.

Umjesto da samo sjede i lamentiraju, izvođači ulaze i izlaze iz otvorenog prostora ogromne pozornice ZKM-a, nemušto sjede i zure u prazno, broje gledatelje, namještaju dijelove minimalne rekvizite i dogovaraju se sa scenskim radnicima. Iako je, kao i u 'S druge strane', predstavi koju je ZKM-u ostavio Jelčić u suradnji s Natašom Rajković, središnje prizorište ponovno komorno i svedeno na najobičniju dnevnu sobu s obaveznim trosjedom kao poprištem svega bitnog, ostatak scene ovoga puta nije skriven. Prije kao scenografski element nego produžetak prostora igre, iako se njime izvođači ponekad i posluže kako bi protrčali, pokušali pronaći jedni druge ili jednostavno još malo 'gubili vrijeme', taj golemi prazni prostor svojevrsni je odgovor, ili refleksija, gledališta.

Jedno od osnovnih Jelčićevih pitanja u ovoj predstavi je ono gdje se zaista događa kazalište, a odgovor je ponuđen i glasi – u gledalištu. Zato se na početku predstave igra sa zvukovima iz tonske kabine i razgovorom tehničara, zato su glumci na sceni gotovo sasvim privatni – jer se stalno pokušava razbiti iluzija. Načelno, lako je to nastojanje podržati, ali problem nastaje onda kad nakon razbijanja iluzije postane jasno da na sceni ne ostaje više ništa.

Raniji radovi išli su u tom smjeru, ali su ostavljali neki osjećaj i neku priču, koliko god bila usporena ili nesigurna. Nakon 'Galeba' ostaje tek praznina, jer komika se brzo ispuše, a do tragike se namjerno nije ni došlo. Za Jelčića kazalište očito više nema moralizatorsku funkciju, niti treba pročišćavati katarzom, nego svojoj publici dati mogućnost da sama nešto razumije o sebi, a ne o izmišljenim ljudima koje oponašaju glumci u kostimima i paravanima omeđenim prostorima igre. Velik je to i opasan zadatak, čije rezultate još nitko ne može vidjeti, nego samo pretpostaviti.

'Galeb' je tek postaja na tom putu, predstava ni bolja niti lošija od onoga na što je i Zagreb i Hrvatsku, ali i ponešto Europe, naviknuo Bobo Jelčić, sa ili bez Nataše Rajković. Skup malih, finih duhovitosti i poigravanja kazalištem kao eksponentom zbilje, prirodni glumci koji u znoju lica svog uporno igraju da ne igraju... sve su to sastavnice koje garantiraju uspjeh.

Izvođačima se očito sviđa raditi s Jelčićem, jer im daje drukčiju mogućnost ekspresije, ali od hvaljenih prvaka ZKM-a ovdje nitko nije iskočio iz svojih već odavno definiranih kvaliteta: Ksenija Marinković ponovno je odrješita i brižna istodobno, Krešimir Mikić nes(p)retni protagonist i lapidarni showman, a Katarina Bistrović Darvaš samoizolirani element koji plijeni pažnju uvrijeđenom šutnjom. Najživlje trenutke daje Nataša Dorčić na krajnjim granicama groteske, a Jadranka Đokić komičnost svoje uloge stišala je gotovo do neprepoznatljivosti. U krokijima pak zabljesnu Sreten Mokrović i Pjer Meničanin.

Ovaj 'Galeb' s Čehovljevim ima veze koliko i priče Broja Jedan s poviješću i upravo zato je kazališno vredniji od kostimirane klasike. Radi, naime, za istu publiku, ali na drukčiji način.