U tom zgusnutom rasporedu iskristalizirali su se projekti koji su donijeli društveno relevantne teme i novi senzibilitet i tzv. pop kazalište, zatim izvrsni tekstovi kao što je 'Dobro je dok umiremo po redu' Ivora Martinića, a s druge strane rezultiralo je poklapanjem termina tako su se istog dana događale i premijere i značajna gostovanja.

Može se čak reći da su se kazališta počela razlikovati po svojim repertoarnim politikama pa je tako evidentno da ćemo u Zagrebačkom kazalištu mladih vidjeti uglavnom društveno relevantne istraživačke kazališne projekte, kao što su bili 'Eichamann u Jeruzalemu', 'Mi i oni' i 'Mladež bez Boga', a u Hrvatskom narodnom kazalištu nova i drukčija čitanja klasika, poput 'Idiota' F. M. Dostojevskog, bez obzira na to što takav pristup u izvjesnim krugovima nailazi na nerazumijevanje, pogrešna tumačenja i otpor. Također, Dramsko kazalište Gavella se nakon godina traženja, čini se, konačno našlo i počinje se profilirati u kuću koja donosi važne klasične predstave, poput Marinkovićevog 'Kiklopa' i Krležinih 'Gospode Glembajevih'. Istodobno, Kerempuh je repertoarno pomalo lutao što je šteta jer Zagrebu, kao i Hrvatskoj, nedostaje ono što bi to kazalište trebalo biti – teatar koji donosi ubojitu političku satiru, što na žalost nije do kraja ostvarilo čak niti s 'Bilježnicom Robija K.' jer je bilo evidentno da su napravljeni neki kompromisi, koji su olabavili oštricu Ivančićevog beskompromisnog pisma.

Također, godinu su obilježila iznimno uzbudljiva i kvalitetna gostovanja, realizirana u sklopu koprodukcijskih projekata i već etabliranih festivala, te suradnje s regionalnim i europskim festivalima, od Festivala svjetskog kazališta i Međunarodnog festivala Sanktpeterburške kazališne sezone do predstava viđenih na Gavellinim večerima, Danima satire Fadila Hadžića i Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu Europskog kazališta. Istaknimo 'Neprijatelja naroda' Thomasa Ostermeiera, 'Razgovore o ljubavi' Jerneja Lorencija, 'Ali: Strah jede dušu' Sebastijana Horvata, 'Lorenzaccio' Borisa Liješevića, te 'Baal' Vite Taufera. Za razliku od prijašnjih godina nije bilo značajnijih skandala i afera, vezanih uz izbore ravnatelja ili financiranje, pa se može zaključiti da je 2019. godina bila kazališno smirena godina, što naravno ne znači da je bila i manje atraktivna.

Naravno, moglo bi se lamentirati o tome zašto žiri za Nagradu hrvatskog glumišta čak nije ni nominirao niti jednu dramsku predstavu ZKM-a, zagrebačkog te riječkog HNK-a što iznenađuje, posebno u slučaju ZKM, koji je imao barem dva vrijedna i kvalitetna projekta - već spomenuti 'Eichmann u Jeruzalemu' i 'Huddersfeild'. No s obzirom da svaki žiri ima apsolutno pravo ravnati se prema vlastitim kriterijima, pa čak i odlučivati po zastarjelom tzv. regionalnom ključu, čime se tobože pridonosi decentralizaciji kulturne proizvodnje i sustava nagrađivanja, samo ćemo postaviti pitanje da li se takvom uravnilovkom generalno utječe na srozavanje kvalitete predstava na kazališnoj sceni?

1. Najbolja predstava u 2019. godini bio je društveno angažirani autorski projekt slovenskog redatelja Jerneja Lorencija 'Eichmann u Jeruzalemu', koji je praizveden u ožujku u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ta predstava nije samo aktualizirala pakao holokausta i njegovih razornih posljedica nego je kazališnim sredstvima ukazala i na lokalni problem, što je u današnjem miljeu relativiziranja ustaškog pozdrava i činjenica o logoru Jasenovac pitanje od prvorazrednog značaja. Naime, izvješća Hannah Arendt o suđenju Eichmannu 1961. godine, i njezina radikalna teza o banalnosti zla, te ostali izvori, poslužila su Lorenciju i ansamblu ZKM-a samo kao polazišna točka za vlastito kazališno i osobno istraživanje po rukavcima društvenog, povijesnog i obiteljskog nasljeđa. To posebno dolazi do izražaja u drugom, emocijama nabijenom i vrlo dirljivom dijelu, gdje se priča vrti oko ustaške prošlosti Hrvatske. Predstava je donijela i poruku ljubavi s idejom da djeluje na ljude, atmosferu i zbilju u Hrvatskoj. Zato se može reći da 'Eichmann u Jeruzalemu' nadilazi okvire kazalište i postaje značajan kulturni i društveni događaj.

2. Najinovativnija predstava bio je istraživački, autorski projekt Bobe Jelčića 'Tri sestre', praizveden u zagrebačkom HNK-u, kojim su svi, od redatelja preko izvanrednog ansambla do autorskog tima, ponudili novo, neobuzdano, interaktino i vrlo dinamično čitanje Čehovljevog originala. Premda je original uzet samo kao polazište tj. inspiracija za aktualizaciju, priča je ostala ista, no istodobno Jelčićevi suvremeni junaci propituju Čehova, probleme i brige tri sestre, kao i kazališnu formu, istražujući mogućnosti i granice režije, dramaturgije i glume. Također, predstava ulazi u izravni, zabavni i duhoviti, ali domišljen dijalog s publikom. Može se reći da 'Tri sestre' pokazuju jedan od mogućih smjerova razvoja suvremenog kazališta.

3. Najaktualnija predstava bio je kazališno-aktivistički i društveno angažirani projekt 'Mi i Oni', praizveden u ZKM-u, u kojem su redatelj Dario Harjaček i dramaturginja Katarina Pejović, progovorili o problemima zastarjelog i birokratiziranog školskog sustava u Hrvatskoj, koji proizvodi antagonizme na relaciji 'mi' i 'oni', te nezadovoljstvo i frustracije kod svih uključenih u proces obrazovanja - nastavnika, roditelja i učenika. Posebna vrijednost predstave je i u tome što je u njoj glas dan mladima. Naime, u predstavi sudjeluje četrnaestoro izvrsnih polaznika Učilišta ZKM-a, koji su iz svoje srednjoškolske vizure vlastitim improvizacijama i osmišljavanjem situacija uvelike pridonijeli autentičnosti i teksta i predstave.

4. Najkontroverzniji kazališni projekt bila je Brezovčeva predstava 'Glembajevi, još jedna Legenda' u kojoj je taj anarhist hrvatskog teatra spojio na sceni Močvare dvije verzije Krležinog teksta – 'Gospodu Glembajeve' u produkciji zagrebačkog Eurokaza i verziju makedonskog Teatra Vojdan Černodrinski iz Prilepa. Time je ponudio ekstravagantno čitanje Krležinog klasika u kojem istodobno sudjeluju oba glumačka ansambla u paralelnom mizanscenu, a posebno se ističu Domagoj Janković u ulozi barunice Castelli i Zlatko Burić Kićo kao stari Ignjat Glembaj.

5. Najbolja stand-up komedija bila je 'Cabaret Preko veze', realizirana u koprodukciji Satiričkog kazališta Kerempuh i Kazališta Moruzgva prema tekstu i u režiji Ivana Lea Leme u kojem su izvanredne glumice Linda Begonja (Ecija Ojdanić), Mila Elegović, Mirela Videk Hranjec (Ana Maras Harmander) i Jelena Miholjević (Ana Begić), u formi stand-up komedije iz ženske perspektive živopisnih poluurbanih, a polururalnih likova donijele sirov, hiperrealističan prikaz današnje Hrvatske u kojoj se miješaju politika, seks i kokain, i sve događa 'preko veze'.

6. Najkoprodukcija bila je autorski projekt Olivera Frljića 'Imaginarna Europa', realiziran u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih, Schauspiela iz Stuttgarta i Novog kazališta iz Varšave, u izvedbi multinacionalnog Europskog ansambla. Ta predstava na kazališno razrađen, provokativan i zabavan način, između ostaloga i govorom ključnih umjetničkih remek-djela ('Crni kvadrta' Kazimira Maljeviča, 'Splav meduze' Théodorea Géricaulta i 'Sloboda vodi narod' Eugènea Delacroixa), koji predstavljaju alogorije na današnje događaje i duhovno stanje Europe, te dijalogom s kartonskim Kristom, propituje i ironizira stanje današnje EU.

7. Najgostovanje bila je izvrsna predstava 'Taras', izvedena u sklopu Međunarodnog festivala Sanktpeterburške kazališne sezone u HNK-u, kojom je mladi ruski redatelj Sergej Potapov jezikom magičnog realizma i misticizma njegove rodne Jakutije realizirao snažnu, potresnu antiratnu kroniku, koja precizno pokazuje da slijepa mržnja, radikalna posvećenost ratničkim idealima i nemogućnost praštanja imaju strahovito visoku cijenu – smrt supruge i sinova, dakle rasap obitelji.

8. Najveće kazališno otkriće bio je KunstTeatar, iznikao na zagrebačkoj Trešnjevci, koji se kvalitetnim i uzbudljivim produkcijama u samo godinu dana etablirao kao nezaobilazno mjesto nezavisne kazališne scene, ponudivši tzv. pop kazalište, namijenjeno publici odrasloj na vizualnoj kulturi, koja ne nalazi adekvatne proizvode u institucionalnim teatrima. Spomenimo jedan od posljednjih premijernih naslova 'Bilo bi šteta da biljke krepaju' Ivora Martinića, koji odlično ocrtava ideju i koncept tog prostorno malog, ali srcem velikog kazališta.

9. Najbolji solo proboj ostvario je glumac Amar Bukvić u ulozi Leona Glembaja u Krležinim 'Glembajevima' u Dramskom kazalištu Gavella. Premda se činilo da je on neobičan izbor za tu ulogu, Bukvić je u potpunosti iskoristio pruženu šansu i utjelovio borbenog, buntovnog i sarkastičnog Leona, koji je pritom uspio zadržati emocionalnu slojevitost i ciničnu inteligenciju, potvrdivši svoj talent iskazan ponajprije u Exitovim produkcijama, te razumijevanje Krležinog teksta.

10. Najbolji glumački par bio je tandem Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš, koji su ulogama Georgea i Marthe u predstavi 'Tko se boji Virginije Wolf?' Lenke Udovički u produkciji kazališta Ulysses iskazali briljantno glumačko umijeće. Posebno Šerbedžija, koji je premda u osmom desetljeću života izrazio nevjerojatnu strast i lakoću igranja, te zajedno s partnericom utjelovio izniman ljubavni dvoboj.