Ponekad se filmskim (a i drugim) umjetnicima, kad postanu planetarno poznati i akademski cijenjeni, dogodi jedna stvar koja može imati dobre, ali i loše posljedice. Kad, naime, producenti skuže da filmove tih autora puše i raja i intelektualci, da im filmovi donose zaradu, ali se o njima i pišu doktorati - počnu se ponašati po sistemu shut-up-and-take-our-money. Puštaju te The Umjetnike sa svih lanaca produkcijskih ograničenja, fokus grupa i ispitivanja javnog mišljenja, bacaju na njih pare kao da sutra ne postoji, pa od njih čak i ne traže da im predstavljaju svoje ideje. Sve im je bjanko odobreno. Samo piči, brate i snimaj što god ti padne na pamet. Ti si genije, čudo prirode.

To se dogodilo Yorgosu Lanthimosu. Ili barem nešto slično.

Nakon što smo godinama cijenili, štovali i voljeli njegove weirdcore filmove kao što su 'Očnjak', 'Jastog' ili 'Ubojstvo svetog Jelena' - ali su ti filmovi ipak češće prikazivani na festivalima, nego u multipleksima i na Netflixu - dogodila mu se suradnja sa scenaristom Tonyjem McNamarom, iz koje su nastale Oscarima i globalnim padanjem u nesvijest nagrađene 'Miljenica' i 'Uboga stvorenja'. I svijet je postao Yorgosova oštriga. Može snimat štogod mu padne na pamet, slobodan je da istražuje sve svoje opsesije i razvija svoj stil, a cvjetna livada njegove kreativnosti zbog toga buja k novim vrhuncima filmske umjetnosti.

Osim što ne.

To uklanjanje svih ograničenja i zahtjeva s planova, ideja i djela nekog autora, dvosjekli je mač. Možeš dobit 'Kuma II', a možeš dobit i... pa, 'Kinds of Kindness'. Možeš, dakako, dobit i nešto kudikamo gore, ali novi Lanthimosov film, iako nije baš totalno loš-loš, jako je dobar primjer kako bi nekim autorima ipak možda tu i tamo, uza sve dužno poštovanje & ak' se ne bi srdili - trebalo nametnuti neka ograničenja. I postaviti im nekoga tko će im zvocat nad glavom, čisto toliko da barem malo preispitaju svoje odluke i bolje razrade svoje ideje. Jer ovo njegovo trčanje po cvjetnim livadama vlastite kreativnosti i originalnih ideja donijelo je dosta toga intrigantnog, ali je prevladavajući dojam rezultantnog filma ipak - ajme majko, koji si ti smor. I to ne govorim (samo) zato što film traje 2 sata i 45 minuta. 'Kum II' traje još i dulje pa nije smor nijedne sekunde.

Točno si mogu zamislit' kako je to izgledalo. Lanthimos se, ovjenčan mainstream nagradama i producentskom podrškom, ponovno udružio sa svojim starim pajdašem, scenaristom Efthimisom Filippouom, palo je preko nekoliko stari-sad-konačno-imamo-love-za-radit-sve-kaj-hoćemo zdravica i naši su glavni junaci, nakon što su otplesali jedno slavljeničko ringe-ringe-raja, prionuli poslu. Iz ladica su izvukli sve što su ikada htjeli uvrstiti u svoje filmove, a nisu mogli iz ovih ili onih razloga, ograničenja i nepoštenih pritisaka. Shvatili su da imaju materijala za brat-bratu tri filma i onda odlučili da će sva ta tri filma snimit u jednom. Okej, možda i nije bilo tako, ali tako djeluje. Jednako kao što djeluje kao da svaki od ta tri filma zapravo nisu baš promislili ni razradili do kraja. I kao da im je sada, jednome u ranim pedesetima, a drugome u kasnim četrdesetima, onaj prepoznatljivi weirdcore (ajmo reć - čudaštvo) malo otupio. Ili je postao novo normalno jer su se i svijet i film podosta promijenili i nagnuli 'ulijevo' od vremena 'Očnjaka'. Pod 'ulijevo' ne mislim politički, nego umjetnički. Čudno je postalo uobičajenije. Ako hoćeš biti čudan, moraš biti još čudniji.

Negdje sam gore već napisala pa ću i ponoviti - ne kažem da je 'Kinds of Kindness' loš film. Ni slučajno. Ali ima tu jednu kvalitetu istodobne nedorečenosti i 'predorečenosti', ako je ikome osim meni uopće jasno što to znači. Ajmo reć - premda to nije sasvim precizno - da film s jedne strane ne govori dovoljno, a s druge govori previše. Tri u njemu izložene priče sve su na neki način o kontroli, što je oduvijek bila Lanthimosova preokupacija, a prate ih i njegov crni humor i sjajan filing za apsurd i osebujan rad s glumcima i neobično bezglavo kadriranje i sve ono po čemu prepoznajemo i volimo Yorgosa. No tu kao da stalno ima nečega premalo (razrađenosti ideja, tog signature čudaštva, koje kao da je holivudski pripitomljeno, bilo čega istinski svježeg), a nečega previše (ponavljanja, forsiranja i parodiranja poante, pa onda sve to x3).

U jednoj priči kontrolu provodi šef nad zaposlenikom, pa je to, ajmo reć, nekakva korporacijska kontrola, koja seže do takvih razmjera da ti određuje što ćeš i koliko jest, s kim ćeš se, koliko i kada ševit, što će ti bit hobiji i koga bi, na kraju krajeva, mogao i ubit. U drugoj priči kontrolu provodi muž nad ženom, koja se prvo bila izgubila u nesreći nad Pacifikom, a onda se čudesno vratila pa je on zabrijao da to zapravo nije ona i shodno tome traži da mu ona na kojekakve nenormalne načine dokazuje da ipak jest. To bi onda bila nekakva emocionalna kontrola, s tim da - ipak je to Lanthimos - seže do bizarnih razina body horrora. Treći dio govori o neobičnom kultu i dvoje njegovih zaposlenika, i ovdje je doslovno riječ o kontroli nad životom i smrti, što se utjelovljuje u možda najzanimljivijim i najkompleksnijim rukavcima priče.

Fora je i to što u sva tri dijela isti glumci (Emma Stone, Jesse Plemons, Willem Dafoe, Margaret Qualley, Hong Chau, Joe Alwyn i Mamoudou Athie) glume različite likove, pa i to što se u sva tri omnibusa pojavljuje lik s inicijalima RFM, koji je i u naslovu svakog dijela omnibusa. Ima tu još dosjetki, pa čak i uskrsnih jaja za Lanthimosove fanove. Iako je oduvijek pomalo bio redatelj koji je sklon konsenzualnom BDSM mučenju svojih gledatelja i poigravanju s nama, naučio ih je ponekad i počeškat iza uha pa da zapredu.

No krajnji je dojam ipak takav da se osjećaš kao da si skoro tri sata slušao genija kako priča o tome koliki je on genij. Ta priča nije uvijek loša, čak je i duhovita, smislena, povremeno i autorefleksivna, ali je svejedno dosta nategnuta, naporna i preduga za ono što se njome htjelo reći. Da, okej, Yorgose, shvatili smo - i ti imaš kontrolu nad nama dok ovo gledamo. Guba. Ovo je film koji bi mogao smoriti čak i štokojeg Lanthimosova zagriženog obožavatelja. Možda jedino neće ugnjaviti zagrižene fanove Jesseja Plemonsa. Jer iako su i svi drugi u filmu totalne glumačke zvijeri, ono što radi Plemons jednostavno nije opisivo riječima. Pa ako vam se zbog toga da odgledati skoro tri sata filma koji definitivno nije među najboljim filmovima Yorgosa Lanthimosa - samo naprijed.