Još jedan interesantan film prikazan na Liburnia film festivalu dokumentarnog filma diplomski je rad redateljice Anje Koprivšek pod naslovom 'Grand Prize'. Riječ je o filmu koji bi se mogao nazvati angažiranim, ako ne i aktivističkim (a ima i onih koji bi mu nalijepili etiketu woke) jer govori o dvoje izvođača sa sve veće zagrebačke ballroom scene - scene na kojoj pripadnici LGBTQ zajednice nastupaju u takozvanom 'Vogue-plesu' (da, da, onom koji je popularizirala Madonna u spotu za istoimenu pjesmu, a izniknuo je osamdesetih u New Yorku, također na ballroom sceni) i još nekim karakterističnim izvođačkim kategorijama. No za razliku od kultnog dokumentarca 'Pariz gori' Jennie Livingston iz 1990. godine, koji je većini svijeta predstavio koncept ballrooma kao izvođačkog, ali i sociološkog fenomena, 'Grand Prize' Anje Koprivšek odlučio se za individualniji, privatan pristup kroz jednu ljubavnu priču.

Ljubavni par u filmu su Valentina, strastvena i fantastična plesačica, pa i instruktorica Vogue-plesa, i Teo, koji u ballroomu nastupa i osvaja nagrade u kategoriji realness, što bi se vrlo slobodno moglo prevesti kao 'uvjerljivost'. Zaljubljeni, zanimljivi, strastveni i ponosi, Valentina i Teo autorici i gledateljima poklanjaju isječak iz svojeg privatnog života, u kojem otkrivaju svoj identitet, svoju razmjerno 'frišku' ljubavnu vezu, svoj odnos prema svijetu i ballroomu kao mjestu slobode i sigurnosti na kojem se mogu izraziti.

Tiha i topla angažiranost ovoga filma ne ide toliko na promicanje ballrooma i njegove uloge za LGBTQ zajednicu u Zagrebu - iako sadrži superzabavne scene s ballroom nastupa, pa i Teovo osvjanje nagrada u njegovoj kategoriji. 'Grand Prize', međutim, većim dijelom svojeg 45-minutnog trajanja govori o Teu i Valentini privatno - razgovara s njima, prati ih na upoznavanju Tea s Valentininom mamom, dok traže stan u kojem bi zajedno živjeli, dok putuju u Budimpeštu na ballroom, dok se bave svojim svakodnevnim aktivnostima.

Anja Koprivšek na taj nam način pokazuje nešto što bi trebalo biti samorazumljivo, ali nažalost, u društvu i dalje još nije. Teo i Valentina ljudi su kao i mi - ljudi sa svojim strastima i interesima, ljudi sa svojim životnim ambicijama i borbama, ljudi s obiteljima i mamama koje se pomole prije jela, ljudi sa svojim idejama, pa čak i predrasudama (kao što su, recimo, neke Teove ideje o muškosti). Iako možda postoje i djeluju izvan gušećih okvira heteronormativnosti, oni su pripadnici istog društva, iste vrste, istog stanja kao i mi, gledatelji, i kada ih pogledate onako kako ih je pogledala Anja Koprivšek, to teško možete poreći. I zato je ovaj film na svoj tih, simpatičan i šarmantan način - vrlo angažiran i aktivistički. I neka je.