Nije problem u kvaliteti. Aronofsky je vješt redatelj, Brendan Fraser je odglumio ulogu života, neki emotivni odnosi i dijalozi majstorski su izvedeni. No zbog sebi svojstvene hladnoće i odnošenja s visoka prema likovima o kojima snima filmove, Aronofsky je ovdje duboku patnju i strašno fizičko stanje glavnog lika uspio pretvoriti u festival gađenja. A to je užasno.
U filmu 'Kit' redatelja Darrena Aronofskog Brendan Fraser glumi Charlieja, sveučilišnog profesora pisanja koji je toliko pretio da sva svoja predavanja održava putem interneta. Dijelom je to zbog Charlijeva tjelesnog stanja - teško se kreće i obavlja svakodnevne aktivnosti, ali najgore je od svega to što boluje od kongestivnog zatajenja srca i odbija bolničko liječenje jer se boji da ga ne bi mogao platiti. U njegovu je životu malo ljudi s kojima dolazi u osobni kontakt - dugo je vremena to bila tek njegova njegovateljica Liz (Hong Chau), a u priči koju gledamo u ovome filmu, za koju je svima od samog početka jasno kako će završiti, tom uskom krugu pridružuju se i Charlijeva kći Ellie (Sadie Sink) i misionar Thomas (Tye Simpkins). Ellie je tinejdžerka koju Charlie nije vidio godinama, otkad je javno priznao da je gay i razišao se s njegovom majkom, a Thomas tvrdi da je misionar lokalne Crkve novog života koji tvrdi da želi spasiti Charlieja.
Charlie je, kraće rečeno, strahovito nesretan, fizički i emocionalno propao čovjek s teškim ili teško popravljivim odnosima s drugim ljudima, utučen zbog samoubojstva voljenog čovjeka - sam, bolestan, prezren i beznadan.
vezane vijesti
Kako ga je Aronofsky odlučio prikazati? Kao odurno, masno čudovište zapelo u groznim navikama prežderavanja, zatrpano u mračnom i prašnjavom životnom prostoru. Prizori Charlieja i njegovih svakodnevnih aktivnosti, koje su iz nekog, samo Aronofskom poznatog razloga, morali uključivati i masturbaciju, ovdje su zato da izazovu gađenje i odbojnost u gledatelja mnogo prije nego što uspiju razviti bilo kakvo suosjećanje ili razumijevanje. Možda je Aronofsky time htio šokirati gledateljstvo, suočiti ih s pogubnim posljedicama života koji je Charlieja doveo u takvo stanje, ali ono što je postigao tek je festival gađenja nalik onima u američkim reality showovima o ekstremno pretilima.
Iako je takav tretman glavnog junaka uistinu užasan, ne mogu reći da me iznenadio. Darren Aronofsky, iako nadaren redatelj s nekoliko odličnih filmskih ostvarenja pod pojasom, i inače je hladan, distanciran i nimalo suosjećajan redatelj. Sklon je svoje likove promatrati s visoka, režirati ih tako da se vidi koga osuđuje, a koga simpatizira, pri čemu su oni koje osuđuje i kojima ne dopušta prave iskupljujuće osobine gotovo uvijek likovi s fatalnom slabošću, fizičkim nedostatkom, ovisnošću ili poremećajem. Tako je još od 'Rekvijema za snove', gdje je iz nekog razloga Jareda Leta prikazao tragičnim, a Elen Burstin i Jennifer Connolly jadnima, tako je i sada s 'Kitom'.
No jedno se filmu mora priznati. Brendan Fraser u njemu je odigrao ulogu života. Dao je Charlieju sve što ima, a to je čak i mnogo više nego što su mu scenarij i Aronofsky pružili. S obzirom na to da Akademija voli uloge u kojima glumac igra osobu s tjelesnim nedostatkom, dosta je realno očekivati da će dobiti Oscara, ali zaslužio ga je i bez toga. I ostali su glumci dobri, posebice oni koji su pomogli razumijevanju Charlijeve tragedije, a ne odigrali reality ulogu u njegovu ponižavanju zato da bi Aronofsky 'šokirati realnošću'.
Ipak, kad bi me netko pitao preporučujem li ovaj film za gledanje, rekla bih ne. Ne zato što je film težak, opor i tragičan. Nego zato što je eksploatacija. Isto bi bilo i da se u filmu pozabavio osobom s anoreksijom i bulimijom pa se primarno fiksirao na bljuvotinu, zube izgrižene želučanom kiselinom i izbočenim kostima zdjelice nad genitalijama. Jedno je realnost, a drugo reality.
