Koncert berlinskog orkestra Konzerthausorchester s klasičnim programom Mozarta i Beethovena bilo je jedno od onih gostovanja, nažalost ne toliko rijetkih u zagrebačkom koncertnom pejzažu, koje je istovremeno obilježila polupopunjena dvorana i zavidna razina muziciranja. Iako je marketing u klasičnoj glazbi tek jedna od problematičnih stavki domaće glazbene scene, u ovom slučaju otkrila se kao najprisutnija.

Berlinski simfonijski orkestar, osnovan 1952. godine te preimenovan 2006. godine u Konzerthausorchester Berlin, po koncertnoj sali, nastupio je u dvorani Lisinski u okviru ciklusa Svijet glazbe. Najavljen kao orkestar s pristojnom dozom međunarodnih gostovanja i s odanom abonentskom publikom u Berlinu, koncert Konzerthausorchestera je, što nije baš uobičajen slučaj, bio posve na razini najava.

Već od uvodne skladbe programa, Mozartove uvertire operi Čarobna frula, bilo je jasno da je pred napola ispunjenom dvoranom vrsni orkestar koji raspolaže sjajnim glazbenicama u svim sekcijama te koji pod vodstvom iskusnog dirigenta Lothara Zagroseka suvereno vlada odabranim repertoarom. Nakon uvertire, uslijedio je Mozartov Violinski koncert u G-duru, KV 216 sa solisticom Mirijam Contzen. Virtuozna u kadenci prvog stavka (Allegro) te predana i s dovoljno izgrađenog senzibiliteta u drugom stavku (Adagio), solistica, koji iza sebe bilježi školovanje kod slavnog mađarskog violinista Tibora Varge i nastupe s Claudijem Abbadom, u bliskoj suradnji s orkestrom, koji se iskazao kao predani sugovornik što raspolaže bogatom izražajnom paletom, ostvarila je veoma čistu, na trenutke i odveć pedantnu interpretaciju poznatog koncerta.

Profinjeni i brižno njegovani zvuk orkestra, kojeg je stalno pratila tankoćutna ravnoteža između gudačke i puhačke sekcije (posebice flauta i klarinet), razgovijetno građenje fraze te dinamičkih kontrasta i gradacija posebice su došli do izražaja u izvođenju Beethovenove 6. simfonije u F-duru, tzv. Pastoralne. Precizno i nadahnuto čitanje partiture dirigenta Lothara Zagroseka odvijalo se u jasno zacrtanom smjeru otkrivajući znalačku i nenametljivu gestu.

Petostavačno djelo, koje je kompozitor programatski odredio nadjenuvši ime svakom od stavaka (od Buđenja radosnih osjećaja kod dolaska na selo preko Scene na potoku, Oluje, do Osjećaja radosti i zahvalnosti nakon oluje), sakuplja u sebi niz bogatih i kontrastnih tonskih slika koje, umjesto doslovnosti ocrtavanja prizora iz prirode, ostavljaju dovoljno sugestivnog prostora slušatelju. Za čije je otkrivanje, mogli bismo dodati, potreban tek odličan, uhodan i dobro raspoložen skup glazbenika.