Sve je počelo prije pet godina, kad smo među prvima pisali o projektu koji je pokrenula Ana Bajo, nastavnica matematike u zagrebačkoj Osnovnoj školi Grigor Vitez. Kao razrednica sedmog razreda te i sama velika ljubiteljica glazbe, mudro je zaključila da je ona jedan od kvalitetnijih načina na koje možete utjecati na opću kulturu mladih, prilično zapuštenu u eri u kojoj se sve konzumira kao fast food. Na satu razredne zajednice uvela je zanimljive igre kojima je produbila interes klinaca za svoje omiljene bendove, a zatim povukla i do tada nezabilježen potez – uz pristanak roditelja, odvela je razred u Tvornicu kulture na koncert legendarnih Partibrejkersa.

Iz te ekskurzije spontano i organski nastao je i prvi bend, a krug se nastavio koncentrično širiti i tako je došlo do prvog izdanja Supervala 2019. Na njemu, kao i na kasnijim nastavcima, dogodilo se sve ono što možete pretpostaviti da će se dogoditi: bujanje mladalačke energije, dečki i cure koji pjevaju, sviraju, skaču i divljaju, ali sve u krajnje civiliziranim i pozitivnim okvirima.

Nakon godinu dana stanke zbog korone, projekt se nastavio širiti, bacivši mrežu i u susjedne zemlje od Slovenije preko BiH i Srbije do Crne Gore. Uoči petog izdanja stiže nam i prvi kompilacijski album bendova koji su u međuvremenu postali zvijezde i izvan svoje škole, nastupajući na ozbiljnim regionalnim festivalima.

Ako na spomen sintagme 'bendovi školskog uzrasta' očekujete infantilne rime i šlampavost u komponiranju, prilično ćete se iznenaditi preslušavajući ovu kompilaciju. Ne kažemo da gore navedenog nema, ali kad je prisutno, toliko je duhovito i simpatično da 'umirem' prisjećajući se svojih srednjoškolskih bendova jer su u odnosu na ove uglavnom teško susramlje.

Platio bih, recimo, da se mogu vratiti u tinejdžerske dane i na profesionalnoj opremi snimiti stvar kao što je 'Nudli u WC-u' zagrebačke grupe Šteker ili 'D.' grupe D. Da sam barem mogao biti istovremeno toliko kul i iskren, a da sam bio cura, kao što su riot grrls Željezne pilule iz Zagreba, još i opak poput nekoć davno novosadskih Boya.

Ali lako, ili lakše je zezati se – hajde vi u srednjoškolskom uzrastu ili koju godinu iznad njega budite toliko profesionalni kao, recimo, Freaktion iz Pule, koji doduše već imaju objavljen album, a na njemu mrtvi ozbiljni istražuju art i prog rock kao da postoje u najmanju ruku dvadeset godina. Budite opušteni i sigurni u sebe kao Gradske bitange, rokeri iz Valpova koji kroz Baretov patos kanaliziraju deltu Mississippija na način na kojem bi im bezbrojni ocvali gažeri mogli samo pozavidjeti. Budite sjetni, mutni, letargični i uvjerljivi kao Frequency, koji u stvari 'Trapped' približavaju Zagreb Seattleu bliže nego što je bio onih tmurnih devedesetih prošlog stoljeća.

Zbog svega toga, u vrijeme u kojem prosvjetari žanju sočnu predizbornu infuziju za svoje plaće, a hrvatski glazbeni prostor peca novog Baby Lasagnu, kao da takvi u zemlji od ispod četiri milijuna stanovnika rastu na drveću, obratite pozornost na Superval, makar perifernim vidom. Glazba na ovoj ploči ne mora biti vaša šolja čaja, može vam smetati i atmosfera bolje prošlosti koja na trenutke uistinu zaziva neki crno-bijeli svijet, ali na entuzijazam fanatične nastavnice, koja je stotine klinaca izvukla iz garaža na pozornice diljem zemlje i regije, ne možete ostati ravnodušni.

Nema te plaće koja vas za ovakav projekt može primjereno platiti, nema tog kurikuluma u kojem to možete predvidjeti, nema te sreće koju možete osjetiti kad ste još tinejdžer, a u rukama držite vlastitu ploču, svirate u klubu pred pola svog razreda, a za nekoliko godina na festivalu pred daleko većom masom. A samo za taj osjećaj, rekao bi drugi nekadašnji panker iz bolje prošlosti, vrijedi živjeti.