Sara Nović rođena je 1987., živjela je u Hrvatskoj, ali već godinama živi u SAD-u. Diplomirala je na prestižnom njujorškom sveučilištu Columbia. Ova mlada spisateljica je prošle godine u Americi i Velikoj Britaniji objavila knjigu ‘Girl at War’, u kojoj opisuje iskustva 10-godišnje Zagrepčanke Ane Jurić u Domovinskom ratu. Roman je dobio dobre kritike s one strane Atlantika, ali zasad nije objavljen u Hrvatskoj.

Nović u razgovoru za tportal.hr objašnjava kako se odlučila na pisanje knjige koja se bavi Domovinskim ratom, otkriva kakve su reakcije čitatelja te govori o svojem iskustvu diskriminacije koju doživljava kao gluha osoba. Za dodatne informacije o Sari Nović i njezinim književnim nastupima svakako vrijedi posjetiti njezinu službenu stranicu

Napisali ste roman u ratu o Hrvatskoj. Što vas je privuklo toj temi?

Prvo sjeme interesa je posijano tijekom mojeg posjeta rodbini u Hrvatskoj u ranim godinama ovog stoljeća. Ljudi su mi pričali anegdote iz rata, a ja sam iz počela zapisivati u svoj dnevnik, koji inače vodim otkako znam pisati. Kada sam se vratila u SAD, iznenadilo me je koliko moje kolege na fakultetu malo znaju o Domovinskom ratu, zapravo ni o osnovnim činjenicama o Hrvatskoj, pa sam za seminar kreativnog pisanja napisala kratku priču o ratu i smrti Miloševića u Haagu. Profesor me ohrabrio da proširim tu priču, pa sam nastavila raditi na tome i s vremenom je ona prerasla u roman.

Jeste li detaljnije istraživali politički kontekst tog perioda?

Uz razgovore s ljudima u Hrvatskoj, dosta sam istraživala društvenu i političku klimu koja je bila gorivo raspadu Jugoslavije. Pročitala sam mnogo romana i publicističkih knjiga i brojne reportaže o tom periodu jer sam željela naučiti što više o kontekstu tih događaja. Proučavala sam čak i zemljopisne karte, pa čak i sitne detalje poput kakvo je bilo vrijeme pojedinih dana koji se spominju u mojoj knjizi.

Naravno, s obzirom da je naratorica mojeg romana na početku priče desetogodišnja djevojčica, ona ima ograničeno razumijevanje politike koja je dovela do rata, ali sam se trudila u kasnijim dijelovima knjige ukazati na to da su stvari mnogo kompleksnije nego što je ona početno mislila. Nadam se da će taj njezin proces razumijevanja konflikata i politike biti repliciran u iskustvu čitatelja dok idu kroz knjigu, a koji nisu upoznati s temom.

‘Girl at War’ opisuje iskustva desetogodišnje Ane Jurić iz Zagreba u ratu. Kako je ona postala dijete vojnik?

Ne bih htjela otkriti ključni moment zapleta zbog kojega Ana mora otići iz Zagreba te kako ostaje sama. Ona tada doživljava rat mnogo više direktno nego što je to bilo dok je živjela u Zagrebu. Ideja je bila pokazati je u različitim dijelovima zemlje kako bih ilustrirala nestabilnost granica i svačije sigurnosti u doba nasilja.

Kritike romana u SAD-u i Velikoj Britaniji bile su većinom pozitivne, između ostalih ona u The New York Timesu, no jeste li dobili kakve reakcije od čitatelja koji su proživjeli ratove raspada Jugoslavije?

Više prijatelja i ljudi iz šire rodbine iz Hrvatske i Bosne čitalo je rukopis dok je još bio u različitim fazama nastanka i bili su puni podrške, ali i jako strpljivi s mojim beskrajnim ispitivanjem. Imala sam čast govoriti u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu prošlog svibnja; veleposlanik i njegova obitelj su također uživali u knjizi i pozvali su me da sudjelujem u jednom od niza kulturnih događaja koje je organiziralo veleposlanstvo. Bilo je odlično iskustvo razgovarati s ljudima koji imaju duboke veze s regijom i odgovarati na pitanja onih koji su i osobno proživjeli rat.

Primjerice, razgovarala sam s čovjekom iz veleposlanstva koji je tijekom rata živio u Splitu, a koji mi je rekao da ga je stezalo u prsima dok je čitao knjigu. Čuti da su ljudi imali tako snažne emocionalne reakcije bilo je i katarzično za mene, to je najbolji mogući kompliment. Dobila sam i elektroničku poštu od brojnih čitatelja koji su proživjeli rat ili dolaze iz obitelji koje imaju takvo iskustvo. To su mi najdraži čitatelji, kojima i odgovorim koliko mogu, jer znam da investiraju puno emocija u moju knjigu i osjećam se privilegiranom čuti njihove priče.

Kako ste se nosili s opisivanjem scena u kojima se događaju ratni zločini?

Opisima nasilja sam prilazila i kao ostatku teksta - nisam htjela da tu bude kičastih izraza i pretencioznog korištenja jezika, niti sam htjela biti maglovita i izbjegavati opise užasa rata. Sve umjetnosti donekle zakazuju kad je riječ o opisivanju ili prikazivanju ratnih strahota, pa mi se najboljim činilo razgolititi svu tu patnju na direktan način. Nadam se da sam u romanu uspjela dovoljno uvjerljivo razviti likove, kroz koje onda čitatelji mogu osjetiti osobnu, empatičnu vezu s njihovim patnjama.

Hoće li ‘Girl at War’ biti objavljena na hrvatskom jeziku i jesu li kontaktirali s vama neki nakladnici iz Hrvatske?

Koliko znam, neki nakladnici su bili u kontaktu s mojim agentom oko prijevoda na druge jezike, no zasad su prava za objavu knjige u Hrvatskoj još slobodna.

U romanu imate dvije glavne narativne linije, jedna se događa 1991., a druga deset godina kasnije. Što vas je potaknulo da se pozabavite Aninim životom i nakon rata?

Smatram da je Anin život nakon rata, iako možda manje uzbudljiv po zapletima koje nudi, podjednako važan kao i njezina ratna iskustva. Za ljude koji dožive traumu i nasilje sjećanje na to je stvarno i trajno kao i ti inicijalni događaji te sam htjela izraziti to da kraj rata u fizičkom smislu ne znači i da su nestale njegove psihičke posljedice. Također, htjela sam Ani i čitateljima omogućiti da o opisanim događajima razmisle iz odrasle perspektive.

‘Girl at War’ je dobila oštru kritiku cijenjenog hrvatskog kritičara mlađe generacije Borisa Postnikova, a ističe to da djece vojnika u Domovinskom ratu zapravo nije bilo i zaključuje da ste prikazali Hrvatsku kao neku egzotičnu lokaciju. Kako odgovarate na to?

Važna stvar koju sam naučila kao spisateljica u proteklih nekoliko mjeseci jest da ne mogu ništa kontrolirati ili promijeniti u vezi knjige nakon što je predstavljena svijetu, a to uključuje i ono što ljudi misle o njoj. Ne mogu reći ništa supstantivno u vezi čitateljske interpretacije i interakcije s mojom knjigom, s obzirom da je riječ o njegovom ili njenom osobnom iskustvu s romanom. Ono o čemu mogu govoriti jest koji je bio moj prvotni cilj s pričom i likovima, a to je da o Ani ili ostalim likovima koji su branili vlastiti dom u kaotičnoj situaciji nisam razmišljala kao o vojnicima. Ana se našla u takvoj situaciji da je bila u okruženju i odrasli na koje je naišla dopustili su joj da im se pridruži. U drugom dijelu romana, primjerice u scenama koje se događaju u UN-u, potrudila sam se istaknuti razliku između Aninog iskustva i iskustva onih koji su doista služili u ratu kao pravi borci, odnosno iskustva djece koja su prisiljena postati vojnici, što je nešto što se i danas događa u svijetu. Nisam imala namjeru senzacionalizirati Hrvatsku i rat, nego pokazati kako nasilje u vrijeme rata prožima svačiji život, pa tako i život djece.

U Guardianu ste objavili vrlo zanimljiv esej pod naslovom 'What it's like to be a deaf novelist', u kojemu pišete, između ostaloga, da svijet zvukova za ljude koji imaju problema sa sluhom može biti zastrašujući. Možete li to malo šire objasniti?

Za mene svijet sluha zna biti previše jer zahtijeva mnogo više rada kako biste razumjeli ljude i kako bi oni vas razumjeli. U svijetu sluha ljudi mogu vikati jedni na druge s većih udaljenosti i općenito komuniciraju nasumično. Kada je riječ o komunikaciji među gluhim i nagluhim ljudima, ona je mnogo jasnija, pažljivija. Morate imati nečiju pozornost i fokusirati se, imate kontakt pogledom dok komunicirate. Također, ljudi su strpljiviji kad je riječ o nesporazumima. U svijetu sluha ljudi mnogo brže postaju nestrpljivi i kažu ‘ništa’ ili ‘nije važno’ umjesto da se potrude oko ostvarivanja komunikacije. Zato mi je bilo važno napisati taj esej - volim to da mogu potpuno razumjeti riječi tiskane na stranici i izraziti ono što mislim na mnogo bolji način nego ako koristim govorni jezik.

Koje prepreke postoje za gluhu spisateljicu i zašto ste sami izabrali takvu kategorizaciju? Jeste li iskusili diskriminaciju zbog svoje gluhoće?

Gluhi ljudi se svakodnevno suočavaju s diskriminacijom. Velik dio nje dolazi zbog neznanja, a ne zbog zlobnih namjera. Ljudi jednostavno ne razumiju što znači biti gluh niti koristiti jezik znakova. Ljudi diskriminiraju znakovni jezik na način na koji nikad ne bi diskriminirali govorni jezik iako su znakovni jezici također različiti i prirodni jezici, koji imaju svoje kompleksne gramatičke strukture kao svi jezici. Primjerice, američki znakovni jezik je po gramatici i vokabularu vrlo odvojen od engleskog, zapravo je sličniji francuskom znakovnom jeziku ili govornom japanskom. Na isti način hrvatski znakovni jezik je blizak francuskom i austrijskom znakovnom jeziku, a nije samo gestikulirana verzija govornog hrvatskog jezika.

To je jedan od razloga zašto svoju gluhoću smatram ključnim dijelom vlastitog spisateljskog identiteta; konstantno koristim više jezika i razmišljam o razlikama među njima, što nesumnjivo utječe na način na koji pišem rečenice u romanu, kao i o kojim temama pišem. Povrh toga, važno je pokazati ljudima da to što je netko gluh nema utjecaja na njegov intelekt i da gluhi ljudi mogu biti uspješni u različitim područjima života.

‘Girl at War’ je vaša prva knjiga. O čemu sada pišete i je li povezano s Hrvatskom odnosno ovim dijelom svijeta?

Hrvatska i regija će uvijek biti važni dijelovi mojeg spisateljskog života, no moj trenutni projekt se događa u Americi. Radim na priči koja prati nekoliko likova koji su gluhi te imaju vrlo različita životna iskustva, kao i iskustva s govorom. Trenutno mnogo razmišljam o razlikama između govornog i jezika znakova.