‘The Lion in the Living Room: How House Cats Tamed Us and Took Over the World’ Abigail Tucker zanimljiva je knjiga o odnosu ljudi i mačaka koju je u SAD-u objavio ugledni Simon & Schuster. Autorica se u ovoj knjizi pozabavila poviješću pretvaranja mačaka u kućne ljubimce te iznosi tezu da zapravo nisu ljudi pripitomili mačke nego baš obratno - mi smo postali njihovi hranitelji koje koliko-toliko toleriraju
Samo u SAD-u 100 milijuna mačaka žive kao kućni ljubimci, no istovremeno američka vlada svake godine mora eutanazirati milijune odbjeglih. Ove fascinantne životinje neki ekološki aktivisti opisuju kao ekološku osovinu zla, jer u SAD-u mačke svake godine ubiju između 1,4 i 3,7 milijardi ptica, a smatra ih se odgovornim i za istrebljenje nekih vrsta malih sisavaca.
Također, zabilježeno je i da pola mačaka koje se drže kao kućni ljubimci prije ili kasnije napadnu svoje vlasnike, tj. možda bi bilo preciznije pisati ‘vlasnike’.
U svakom slučaju, mačke nikad nisu smatrane čovjekovim najboljim prijateljem, ali već milenijima žive blisko s ljudima s kojima imaju ambivalentan odnos. Time se u svojoj hvaljenoj publicističkoj knjizi ‘'The Lion in the Living Room: How House Cats Tamed Us and Took Over the World’ (otprilike: ‘Lav u dnevnoj sobi: kako su nas mačke pripitomile i preuzele svijet’) bavi Abigail Tucker, a s obzirom na istovremenu omiljenost i ozloglašenost mačaka među ljudima, ne čudi i što je ova knjiga došla na listu bestselera The New York Timesa
U knjizi se napominje i niz paradoksa u vezi odnosa ljudi i mačaka, primjerice taj da mačke zapravo i nisu domaće životinje koje se mogu lako dresirati. Ne žive unutar socijalnih struktura životinjskog svijeta, poput čopora ili krda, nego preferiraju samostalnost i opiru se fizičkoj kontroli kao što je primjerice držanje na lancu.
Jedan od razloga zašto su ljudi slabi na mačke je i taj što, ističe u knjizi Abigail Tucker, njihovi mladi donekle podsjećaju konturama njuške na ljudske bebe. ‘Mačke imaju velike okruge oči i male nosove, jer ne love pomoću njuha. Lica su im okrugla jer imaju male, ali moćne vilice’, objasnila je autorica u intervjuu za New York Magazine
Iako mačke jesu izvrsni lovci, kroz povijest se pokazalo da su ljudi često precjenjivali njihove sposobnosti.
U knjizi se navodi primjer iz Australije, u kojoj je 1884. donesen Rabbit Suppression Act, odnosno Zakon o suzbijanju zečeva kojim se htjelo značajno smanjiti invaziju zečeva koje su na taj kontinent donijeli Britanci. Kao uostalom i mačke, kojima su onda i usred australskih pustinja napravljene posebne kućice u kojima su trebale živjeti i istrijebiti zečeve. No zečevi su se, kako se to uostalom i kaže, razmnožavali kao zečevi te ih mačke nisu bile u stanju uloviti toliko da bi se primjetno smanjio njihov broj, a lakše im je bilo loviti neke autohtone australske vrste koje su tako u međuvremenu nestale.
Abigail Tucker priznaje da je tijekom istraživanja knjige ‘izgubila dio svoje ljubavi prema mačkama’, ali da je sada mnogo više fascinirana ovom vrstom životinja koja je uspjela pronaći svoje mjesto u ljudskoj civilizaciji, ali ne na način da se potpuno podvrgne kontroli ljudi. Dapače, napominje autorica, mačke su ljude naučile da ih hrane i da se o njima brinu iako za to nema konkretnih praktičnih razloga.
‘Ljudi su jako dobri u tome da iz prirode izvuku ono što im treba. U slučaju mačaka sigurno je da ne držimo uzde u rukama. Zapravo i ne znamo što od njih hoćemo, ali ih i dalje jako volimo', zaključuje autorica ‘The Lion in the Living Room: How House Cats Tamed Us and Took Over the World’.
