Knjigu je priredio novinar, kolumnist i pisac Boris Dežulović, a radi se o tekstovima koje je pokojni Smoje kroz više desetljeća pisao za novine, čiji je zajednički nazivnik 'mali porat', odnosno Pisak. Zanimljivo je da knjiga još nije u prodaji, ali je priređivač obećao da će se to dogoditi za dvadesetak dana, kad se završi postupak tiska. Publici koja je prepunila Crveni salon pulskog Doma hrvatskih branitelja ta činjenica, sudeći po oduševljenim reakcijama, nije smetala.

Dežuloviću su se na pozornici pridružili istarski književnik Milan Rakovac i, u ulozi moderatora, Emir Imamović Pirke, koji je ovu neobičnu i razmjerno kratku promociju vodio vidno raspoložen.

'Imate jedinstvenu priliku da vidite knjigu koja do prije pola sata nije postojala. Riječ je o zapisima Miljenka Smoje 'Libret o našem malom portu', otvorio je događaj moderator i upitao Rakovca što nam može reći o Smoji.

'Bio je jedan od prvih velikih novinara koji je skrenuo u literaturu, kao da je učio od Johna Steinbecka. Bio je dalmatinski Carlo Goldoni, na tragu velikih Splićana. Imao je nešto kao Enzo Bettiza, koji je rekao meni, na dobrom splitskom hrvatskom: 'Ne, nisam ja nikakav Hrvat, Srb ili Hrvat, nego sam ja baštardo!'. Njegovi novinski tekstovi su literatura', rekao je Rakovac.

'Reportaža je vrhunac novinarstva, ali u vrijeme dok on objavljuje se to ne percipira kao velika literatura. Život nam je namjestio da se Boris Dežulović useli u Smojinu literaturu', nastavio je Pirke.

'Život je veliki zajebant! Stjecajem životnih okolnosti sam sa Smojom popio malo više nego Rakovac. Mene Smoje upoznao s Piskom, mjestom za koje ste čuli iz medija, vezano uz bitku za Vruju u kojoj smo pobijedili. Tamo je rođen i Josip Pupačić, čiji su stihovi o moru upravo o tom moru. Smojin otac se družio s lokalnim ribarima, a oni su bili vrsni tunolovci', izjavio je Dežulović.

'To Smoje opisuje u svojim reportažama, gdje je došao kao dijete, vjerojatno baš kad se tamo rodio Pupačić. Smoje je mnogo pisao o Pisku, što me potaknulo da skupim sve njegove tekstove o tom mjestu i napravim knjigu u 100-200 primjeraka, koju bismo podijelili po mjestu. Kronološki poredani tekstovi su zapravo ispali jedan bildungsroman', nastavio je Dežulović.

Kakvo je Pisak mjesto pokušao je dočarati Pirke izjavivši da je to jedno od rijetkih mjesta gdje se ne sprema zimnica nego ljetnica.

'Sezona je za nas domoroce i urođenike pakao, što počinje već 1. lipnja. Gužva je konstantna, ne možemo se nikamo maknuti, na magistrali je uvijek čep. Do najbliže trafike imamo 15 kilometara, a u mjestu je jedan dućan. Tako da moramo pripremiti hranu za ljeto, napuniti frižidere i ostalo. Ovdje je Smoje često radio, a ispada da nas je Smoje sve napisao', odgovorio je Dežulović.

'Dodao bih samo jednu riječ o feralcima, koji su, ljuti na sve, napravili jednu novinu, a baš ste izrasli na Smoji', uključio se Rakovac.

'Mi smo odbijali postati kao Smoje, ali nas je život spojio u Feralu. Bio je prvi kojeg smo zvali, a kod nas je napisao svoje najbolje tekstove. U neku smo ruku njegova neželjena djeca dok je on naš neželjeni otac', uzvratio je Dežulović.

Za kraj, Pirke je upitao sljedeće: 'Što se dogodilo s tom šugavom profesijom da se prestalo pisati o malom čovjeku, da su novinari prestali putovati iza prvog brda? Razumiju li nove generacije uopće što je to, razumiju li Smojin jezik?'

'Njima i Smoje i ovaj jezik nisu razumljivi, ali će ga možda otkriti od nule. To je svijet koji je izumro, on više ne postoji', zaključio je Dežulović.

''Građanin Kane' Orsona Wellesa je predskazao u što će se pretvoriti novinarstvo. Nove generacije pokazuju znakove da Bastilju opet treba razoriti, to nam je jedina šansa', zaključio je Rakovac.