Na samom početku svoje nove knjige eseja 'Balkansko brvno' Aleš Debeljak postavlja pitanje 'Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje?' koje do kraja ne dobiva zadovoljavajući odgovor, barem kada je riječ o ovom čitatelju.

Debeljak odmah nakon tog pitanja nudi i svoje odgovore: 'Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svoga života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer je slovenski 'ulazak u Europu' samo tamna strana 'izlaska iz Balkana'. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.' Razlozi su, očito, osobne prirode, što 'Balkansko brvno' smješta u onu kategoriju knjiga koje imaju veliku šansu biti važnije autoru nego njegovoj publici.

Već sam izbor pisaca o kojima Debeljak piše ukazuje na privatnu idiosinkraziju, pa se u društvu Danila Kiša i Miloša Crnjanskog nalazi Muharem Bazdulj, možda autorov frend, ali ne i autor kalibra kao ostali koje se spominje u 'Balkanskom brvnu'. Zapravo, cijelo je 'Balkansko brvno' koncipirano je tako da kombinira književni i personalni esejizam te se ispostavlja da je Debeljak vrhunski književni kritičar i esejist te ne samo da odlično poznaje razne male tajne velikih književnih majstora bivše Jugoslavije i aktualne regije, nego i nudi uvide u njihova djela koji nisu dio općenitih procjena i standardnih zaključaka.

S druge strane su tu dijelovi knjige u kojima se Debeljak bavi susretima s nekim od pisaca koje obrađuje i tu nema ničega pretjerano razotkrivajućeg, a kamoli spektakularnog. Iako su pisci – većinom s razlogom – poznati kao specifična vrsta ljudi, koja nije imuna na ispade egocentrizma i raznolike ludosti, u Debeljakovim očima su svi redom skoro pa sveci, a time ispadaju i prilično dosadni i nezanimljivi, a politički uvijek pravovjerni i pravedni. Kiš, Crnjanski, Charles Simic, David Albahari, Aleksandar Hemon i Igor Štiks se u Debeljakovoj verziji ukazuju kao suhoparne i jednoobrazne osobe, iako takvi sigurno nisu (bili), a njihovi životni izbori i književna postignuća se ne propituju nego afirmiraju.

'Balkansko brvno' se kao knjiga spisateljskih portreta otkriva kao naročito manjkavom kada je se usporedi s još jednim Frakturinim izdanjem, 'Elita gora od rulje' Mirka Kovača, knjige u kojoj se ovaj veliki pisac bavio svojim kolegama i njihovim (ne)djelima u periodu raspada Jugoslavije. Kovač je pisce o kojima je pisao predstavio kao kompleksna bića, ispunjena i svjetlom i tamom, dok su kod Debeljaka skoro svi redom – isti.

Što se tiče podnaslova 'Balkanskog brvna', a koji glasi 'eseji o književnosti 'jugoslavenske Atlantide'', u Debeljakovoj jugonostalgiji nema ničega politički ili estetski provokativnog, nego je u pitanju klišej kakav je i ovdašnji uobičajeni šovinistički nacionalizam. Pojam 'jugoslavenska Atlantida' nema nikakvog relevantnog značenja, bez obzira što mu se u ovoj knjizi isto pokušava priskrbiti, te ostaje samo još jedan privatni koncept autora.