Iako je jučer veći dio nacije bio fiksiran na utakmicu između Hrvatske i Španjolske, pa se činilo suicidnim potezom sat i pol pred početak utakmice zakazati književnu promociju, pokazalo se da Rujana Jeger – ili netko iz Naklade Ljevak – odlično poznaje svoju publiku. Naime, u knjižari na trgu se okupilo dovoljno ljudi da popune stepenice, prostor ispred promotorica, pa i zablokiraju ulazna vrata, i to kako bi došli slušati o tekstovima koje su vjerojatno već pročitali u novinama ili na internetu. A to, između ostaloga, svjedoči da ono što Rujana Jeger piše nije za jednokratnu upotrebu te da se njeni tekstovi – kako je rekla urednica Alemka Lisinski – ukoričeni u knjigu mogu čitati kao priče.

Predstavljanje 'Hoda po rubu' otvorio je urednik knjige Kristijan Vujičić, koji se u donekle preopširnom izlaganju osvrnuo na svoje poznanstvo s Rujanom Jeger, objasnivši kako je ideja za knjigu prvi puta nastala još prije sedam-osam godina. U međuvremenu je Jeger objavljvala u raznim ženskim časopisima, među kojima je najpoznatiji slavni (ili zloglasni, ovisi koga pitate) Cosmopolitan, a njegova bivša urednica Alemka Lisinski je na predstavljanju otkrila da ju je u tim tekstovima najviše privlačilo spajanje tipičnih formi ženskih časopisa s ponekad i radikalno feminističkim stavovima autorice. 'Imala sam kao urednica priliku pratiti rast Rujane Jeger u autorskom, spisateljskom i ljudskom smislu', rekla je Lisinski, koju je posebno oduševilo kada je Jeger 'počela širiti svoju tematiku, od muško-ženskih odnosa, prema društvenim i političkim temama, kao što je položaj žena u društvu i prava gej populacije'.

Na to se nadovezala kritičarka Mima Simić, koja je otkrila da s Jeger dijeli stav o 'pop kulturi kao ultimativnom bojištu kulture spektakla'. Simić je i autorica znanstvenih radova koji su analizirali ženske i teen časopise, pa je knjizi Rujane Jeger pristupila iz te perspektive, ističući da je Jeger 'subverzivni element', koji je svojim 'feminističkim pristupom' i 'igranjem s muško-ženskim stereotipima' itekako obogatio sadržaj takvih tiskovina. Za Simić je ključno 'opisivanje svakodnevice' kojim Jeger često započinje, da bi onda njen tekst prerastao u 'afirmiranje tema kojih nema u mainstream medijima', zbog čega je opravdano – a sigurno nije nikakva uvreda – Rujan Jeger nazvati alternativnom. 'To je njen svijet', poentirala je Mima Simić, ponudivši sažetu, ali duboko zahvaćenu analizu autorskog pristupa Rujane Jeger.

Za kraj je autorici ostalo tek da pročita neke od svojih tekstova, jer su je njene predstavljačice vrlo uspješno izanalizirale. Jeger je tek ironično dodala kako se 'zahvaljuje svim muškarcima koji su ovdje, a nisu se počeli opijati pred utakmicu', te je onda u tri pročitana teksta savršeno ilustrirala uredničku i feminističku analizu njezina pisanja. Sve ono što su prethodno napomenule Alemka Lisinski i Mima Simić sada se – dok je Rujana Jeger čitala – moglo pratiti u samom tekstu: njen specifični stil, povezivanje sitnica iz osobne svakodnevice s velikim političkim temama, izokretanje stereotipa i, najvažnije od svega, autentična perspektiva, ujedno ženska, ali i ne samo to. Utoliko bi možda ispravniji naslov knjige bio 'Hod po rubovima', jer u svojim tekstovima Rujana Jeger odavno ne hoda samo po jednom od njih. A ni na jednom od rubova se još nije poskliznula, saplela ili pala.