O knjizi je uvodno u Knjižari Fraktura govorio glavni urednik toga nakladnika Seid Serdarević. Istaknuo je kako je riječ o trećoj knjizi jedne od ponajboljih hrvatskih spisateljica mlađe generacije.

U središtu su njezina interesa u ovoj zbirci međuljudski odnosi, rekao je Serdarević; to su priče iz svakodnevnog života, života koji živimo kroz odnose s ljudima koji su nam bliski ili manje bliski, priče su to o ženama i muškarcima zatočenima u svojim ulogama, koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu koji ih tjera na stalni izbor od beskraja mogućnosti.

Autorica je otkrila kako joj kratke priče 'leže' i zabavlja se pišući ih, a iako one različito nastaju, u pisanju kreće uvijek od likova: 'Ne postoji onaj neki romantičan dio gdje ću si ja na maramicu napisati rečenicu i onda će nastati remek djelo', kazala je Serdarević.

Sebe, kako je rekla, ne smatra 'autoricom od velikih priča', već je riječ o pričama, kao kod Čehova, o onome 'ništa u kojemu se događa sav naš život' – gdje se događaju priče 'koje su malene, a koje su ustvari u srži naših identiteta i naših sudbina'. Kad bi i pisala o tzv. velikim temama, opet bi zapravo pisala o ljudima i odnosima među njima, rekla je Serdarević, jer kad god krene pisati, otvaraju joj se likovi koji krenu pričati svoje vlastite, male priče.

'Te male priče su svima velike, ali ja ih ne pišem tako – pišem ih vjerujući da je to jedino o čemu znam pisati, da je to jedino u čemu sam sigurna, zato što znam da neću lagati, jer ti odnosi kad se saberu na hrpu čine jedan veliki svijet i velike teme', istaknula je.

Govoreći o svojem pisanju i glasu koji svojim autorstvom daje ženama u našem društvu, autorica je kazala kako se već dugo osjeća 'dijelom ženskog pisma' u smislu pisma koje tematizira žensko iskustvo, tjelesnost i slično.

'Osjećam se kao netko tko o tome želi i može pisati, i tko taj angažman objeručke prihvaća. Uopće ne razmišljam o tome pišem li ovako ili onako, je li moje pismo naslonjeno na ovaj ili onaj kanon, već spontano pišem o ženskim likovima i odnosima žena prema društvu i društva prema ženama', pojasnila je.

Priče okupljene u njezinoj novoj zbirci 'Gušterov rep' spisateljica Ivana Bodrožić opisala je kao zbirku 15-ak izvanredno pitkih, 'u pravoj mjeri kratkopričaških' priča, punih 'minijaturnih začudnosti', u kojima Serdarević univerzalnim jezikom stvarnost podiže na razinu 'koja nam svima znači i svima nam je bliska'.

Serdarević u priče ulazi kao da ima filmsku kameru, vješto uvodeći čitatelja od prve rečenice u atmosferu bez suvišnih riječi, dajući joj prave boje kako bi ga uvjerila da neće biti iznevjeren, nego da će u jednoj priči dobiti čitav svijet, rekla je Bodrožić.

U svakoj priči autorica komunicira motivom traume; sve junakinje i junake ove zbirke zatičemo u nekom trenutku kad je njihovo pitanje identiteta dovedeno do ruba, kad oni više nisu sigurni da znaju tko su.

'Mislim da je ova knjiga u punom smislu zbirka priča za svakoga, jer Serdarević u različitim pričama daje glasove različitim ljudima, a ono što im je zajedničko, iako nisu nastale kao projekt knjige priča, je to što su to glasovi - glasovi ljudi koji bi inače možda ostali negdje zagušeni', ocijenila je Bodrožić.

Govoreći o svojim likovima, Serdarević je kazala kako njezin 'modus operandi' u kreiranju karaktera uvijek kreće od analize ljudi kako bi kroz mnoštvo identiteta stvorila jedan, hiperbolizirajući onu jednu najveću silnicu koja je utjecala na nekoga da razvije određeni karakter ili lice.

'U ovom me slučaju zanimalo kako se nakon određenih trauma taj identitet nužno mnijenja, kako nas životne situacije mijenjaju i kako prihvaćamo to svoje novo ja', pojasnila je. Otuda i naslov zbirke, 'gušterov rep', koji je metafora nečega što može otpasti pa ponovo narasti.