Pisac Edo Popović već nekoliko godina živi izvan Zagreba, na imanju na selu, o čemu je sa suprugom Ljiljanom Đorđević pisao u knjizi 'Zapisi iz Stranice Gornje'.

'Preseljenje ovdje bio je prirodan završni čin višegodišnjeg hodanja planinama i udaljavanja od načina života kojim sam dotad živio. Nisam osoba koja će se zadovoljiti teoretiziranjem i žvakanjem apstrakcija. Ako vjerujem u nešto, i ako mislim da to nešto ima smisla, onda ću to pokušati i živjeti. Moj bliski susret s materijalnim svijetom počeo je na Velebitu, nastavlja se u Stranici Gornjoj, a kamo ću i hoću li dalje, to ne znam', kaže nam Popović.

Nedaća koja je došla i proći će

Svakodnevnica mu se u novonastalim okolnostima pandemije koronavirusa i izolacije stoga i nije nešto naročito promijenila.

'Tek ne idem više onako često u kupovinu namirnica koje ne mogu nabaviti u lokalnim OPG-ima, od kojih inače nabavljam mnogo namirnica. Dnevna rutina ostala je netaknuta, budim se, hranim mačke i psa, prođem imanjem i šumom, kuham, uvečer naložim vatru i čitam pokraj peći... Ne brine me ništa posebno, pa čak ni činjenica da imam dosta težak oblik KOPB-a, što bi moglo biti kobno pokupim li virus. Epidemiju promatram kao i sve nedaće koje snalaze pojedinca i ljudske zajednice – došle su i proći će', tvrdi Popović.

Pisce i druge kreativce u ovo se vrijeme stalno podsjeća da svakako nastoje biti što produktivniji, da reagiraju na trenutak jer, podsjeća se, i Shakespeare je u izolaciji pisao remek-djela, a renesansa je stvorena u sjeni kuge.

Popović kaže da on nema problema s tim novonastalim pritiskom da stvara jer ionako uvijek piše.

'To je konstanta, bez obzira na okolnosti. U proteklih trideset godina one nam nisu išle na ruku – rat, hrvatska politika, ekonomska kriza, epidemije; malo je tu, općenito uzevši, bilo bezbrižnih trenutaka. Trenutno radim na novom romanu i eseju o ljudima i životinjama, koji će biti dio buduće knjige, a čitam knjigu Paula Sheparda 'Man in the Landscape' te 'Jezik ptica' Faridudina Atara (knjiga za vječno čitanje) i legende sjevernoameričkih starosjedilaca. Inače, pisanje i jest samotnjački posao, uvijek sam pisao u 'karanteni', 'izolaciji', nikad okružen ljudima, u nekom javnom prostoru', napominje Popović.

Tragična nesposobnost čovjeka

Ako ga dugoročno išta brine, kaže nam, onda je to da ljudska bića neće izvući nikakvu pouku iz ovoga.

'Virus bi mogao biti točka preokreta o kojoj se govori otkako je ekologije, i da na svijetu ima razuma, napokon bi se prestalo s bezumnim, pohlepnim iskorištavanjem i uništavanjem prirodnih resursa i prirode te bi se promijenio odnos prema drugim živim bićima. Uostalom, virus je počeo globalni pohod s tržnice na kojoj prodaju i kolju divlje životinje, često i zaštićene vrste. Ovo je prilika da se proizvodnja namirnica i robe vrati u lokalne sredine, bilo države, bilo pokrajine, da se oživi lokalna poljoprivreda i ekonomija uopće', upozorava Popović, ali dodaje kako je vezano uz to vrlo skeptičan.

'Sklon sam vjerovati britanskom filozofu Johnu Grayu koji je u knjizi 'The silence of animals' napisao kako je čovjek sposoban učiniti najdivnija i najgroznija dijela, napisati simfoniju, skočiti u zapaljenu kuću da spasi drugoga, a s druge strane organizirati i počiniti genocid, ali da je za jednu stvar tragično nesposoban – naime da uči iz vlastitih pogrešaka. Čini mi se zato da će, kad ova epidemija prođe, čovjek nastaviti tamo gdje je stao prije nje', zaključuje.

Dosad najteže pisanje

I pisac Damir Karakaš kaže nam kako mu se u izolaciji nije puno toga promijenilo.

'Više se volim družiti s drvećem, nego s ljudima, tako da svaki slobodni trenutak gledam da odem u neku šumu, a kako je i pisanje usamljenički posao, nije mi se nešto posebno život promijenio, osim što i žena radi od doma, a djeca idu u školu preko televizora. Ali svi smo pronašli dobar ritam', kaže Karakaš, dodajući da, kao i Popović, radi na svom novom romanu, 'Okretište'.

'Radim na njemu već godinama, a govori o mom strašnom i teško objašnjivom iskustvu. Naime da znam što se dogodilo, napisao bih neki znanstveni rad, a kako ne znam, napisat ću taj roman. Ovo mi je dosad definitivno najteže pisanje, fizički me boli; imam viziju kako bi trebao izgledati, pa iako mi je pokojni djed već stoput u snu dao svoju srebrom okovanu pušku, to mora biti neka vrsta drugačije pobjede dobra nad zlom, ljudskosti nad zvjerstvom, a još tražim način da to postignem', kaže Karakaš.

Ovih dana, dodaje, kao i inače, najviše voli pisati rano ujutro.

'Tad uvijek vidim sliku svoga oca kako ide s motikom u polje. Ali važnije je da pisac bude posvećen pisanju, jer u tom slučaju, kad tražim neku riječ, a meni je svaka riječ bitna, onda se neka knjiga u tvojoj blizini sama otvori i šapne ti tu važnu riječ', opisuje Karakaš, dodajući da u izolaciji stalno čita.

'Zadnjih dana Hamsuna, Nabokova, Dostojevskog, puno Rusa, Beli, Remizov, Platonov, Pilnjak, Oleša; sve je to ponavljanje gradiva, zatim dosta publicistike, dnevnik Tarkovskog, knjigu o Katici Oreški, jedinoj ženi iz naših krajeva koja je bila u Sibiru, knjige o Andriću i Crnjanskom, a veselim se i upravo objavljenoj knjizi Đurđice Čilić. Čitam i puno poezije, to mi dođe kao molitva prije spavanja', tvrdi.