Knjiga koju trenutno čitam

Potres me potjerao iz zagrebačkoga doma (gdje odavna spremam naslove za 'pročitati čim bude vremena') pa sam završila u roditeljskoj kući u Zadru, gdje je biblioteka po ukusu moje mame. Budući da je anglistica, ima cijelu kolekciju Huxleyja, a ja sam dosad čitala samo 'Vrli novi svijet', pa sam čim smo došli započela 'Vrijeme jednom mora stati'. Međutim, ne mogu se koncentrirati. Valjda prvi put u životu radije navečer gledam filmove i serije nego čitam. Nemam mira, izbacila me cijela ova situacija iz cipela i doslovno i metaforički, pa kao da nisam još sasvim svoja. Tu i tamo nešto zapišem, ali čitati ne mogu.

Knjiga koja mi je promijenila život

Ako ćemo tako duboko grabiti, život mi je zapravo promijenila moja prva knjiga, zbirka 'Nema se što učiniti', jer sam tada osvijestila koliko volim i želim i trebam pisati. Ta je odluka, da pišem i dalje, izazvala na mojoj životnoj putanji dosta promjena. Najveća se, tako mi se čini kad gledam unatrag, odnosila na oslobođenje od ideje da zaposlena žena, majka još malih blizanki, pisanje treba smatrati povlasticom ili sebičnim hobijem. Poslije te zbirke, pisanje je postalo izbor koji nije isključivao obitelj i posao koji me hrani, ali jest sve ono što me priječilo da se ostvarim i razvijam kako sama želim. Što se tiče knjiga boljih autora od mene, nikada ne bih mogla odabrati jednu koja me promijenila. Svaka izvrsna knjiga to pomalo čini, i sve zajedno utječu na mene, pa posredno i na moj život.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

Voljela bih da sam napisala neku zbirku vrhunske poezije, kao što je 'Radost pisanja' Wisławe Szymborske ili 'Negdje' Danijela Dragojevića, ali poeziju ne znam pisati, ma koliko je voljela, i jednako tako mogu željeti da sam se rodila u 16. stoljeću kao Cvijeta Zuzorić.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Proustov 'Combray', odnosno 'Put k Swannu'. Dan-danas se sjećam kako sam se u gimnaziji mučila s tom knjigom, i kako me neočekivano ponijela. Nešto se dogodilo s mojim iskustvom čitanja, ali i percepcijom pisanja, zahvaljujući Proustu, kojega generacije gimnazijalaca optužuju za dosadu. Proust je od mene naprosto napravio čitateljicu, ono što A. Peti-Stantić u svojoj odličnoj knjizi 'Čitanjem do (spo)razumijevanja)' razlikuje od čitača, onoga koji samo razumije i povezuje slova. Shvatila sam da je književnost stvaralački postupak, da je igra između fikcije i fakcije u književnosti nevjerojatno zavodljiva. Proust me tada i namučio i vječno obilježio, kao neki fatalni ljubavnik. Još uvijek mislim da su najvrjednije knjige koje sam pročitala one koje su od mene tražile potpunu predanost.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Budući da sam kroatistica, držat ću se okvira naše književnosti i reći da je to 'Giga Barićeva' Milana Begovića, koja po svemu može stajati uz bok najboljim hrvatskim romanima, a neprestano je u sjeni uvijek istih, stoput interpretiranih. 'Gigu' je niz prilika gurnuo u sjenu, još od vremena njezina objavljivanja u novinama. Međutim, mislim da je po svim svojim sastavnicama izrazito zanimljiva za interpretacije, od ženskoga lika u centru, vrlo ambiciozne strukture, atmosfere poslijeratnog Zagreba, prikaza Giginih prosaca, sasvim suvremene tematika neslobode pojedinca…

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

Prošle godine pročitala sam sjajan roman Laure Restrepo, 'Bunilo', koje između ostaloga govori o političkom stanju u Bogoti u vrijeme Pabla Escobara. Teško da sam promijenila mišljenje – bolje bi bilo reći da sam osvijestila svoje neznanje. Slično mi se dogodilo kad sam čitala 'Nevjernicu' Ayaan Hirsi Ali, s kojom sam potom vodila intervju na temu somalijskog odgoja djevojaka i ateizmu kao oslobođenju od straha. Jako je važno čitati autore koji ne dijele naše iskustvo, odmaknuti se od ustaljenih zapadnih kanona i postati svjesniji širine svijeta, pa i svojega mjesta u njemu. Vrijedne knjige drukčijih kultura i sasvim različitih glasova trebale bi upravo zato biti u popisu obvezne lektire. Ali sad već mudrujem i to je, uostalom, druga tema.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

U zadnje vrijeme plačem na svašta, ali sigurna sam da mogu reći da sam zadnji puta plakala na priče Bobe Đuderije – najčešće od smijeha, ali ponekad i od ganuća.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Vidi gore.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Kad sam zadnji put rekla da nisam nikada do kraja pročitala 'Rat i mir', a i da mi Tolstoj nije visoko na ljestvici autoriteta, izazvala sam šok i nevjericu. Profesorica koja nije nikada dovršila 'Rat i mir'. Međutim, ne razumijem kako se sram povezuje s time. Knjige (koje ne interpretiram s učenicima na satu ili predstavljam) ne smatram obvezom ni iskaznicom za klub intelektualnih elitista. I sasvim sam sigurna da ću, dok god radim u nastavi, i svojim učenicima dozvoljavati da argumentirano odustanu od knjige s bilo čijim potpisom. Prošle godine sam im dala izbor: pročitaj knjigu koju ćemo interpretirati ili donesi esej 'Zašto odustajem nakon 30 strana'. Dobila sam nekoliko vrlo zanimljivih tekstova. Zapravo, mislim da su za te učenike, u procesu gradnje vlastitog književnog ukusa, baš ta promišljanja bila izrazito važna.

Knjiga koju sam poklonila

Zadnje sam poklonila 'Usta puna zemlje' Branimira Šćepanovića dragoj prijateljici. Knjigu sam slučajno našla u antikvarijatu i zgrabila sam je bez razmišljanja, znajući da nema povoda da joj sad poklanjam knjigu – osim što jako želim s njom podijeliti iskustvo čitanja te knjige. To je sasvim kratak roman, a unutra je živo čudo. Ništa što vam kažem više o tome romanu ne može vas pripremiti na ono što vas čeka.