Izvršni ste producent nezavisnog kazališta iz Koprivnice – Ludens teatar iza kojeg su brojne uspješnice kao što su 'Brodolomke', ' Kazalište - što, kako i zašto uopće', ' Nemreš pobjeć od nedjelje', ' Žene u crvenom', ' U tom mailu piše...', ' Nas dva i ja', ' Sjećanje vode' te mnoge druge. Koliko je teško uspjeti na kazališnoj sceni, kao nezavisni 'igrač'?

Ludens teatar je na kazališnoj sceni od sada već davne 2008. kada smo napravili našu prvu predstavu “Normanovska osvajanja” prema tekstu Alana Ayckbourna u režiji Franke Perković. Danas, 12 godina kasnije, iza nas je 14 premijera. Znači, u prosjeku radimo jednu predstavu godišnje i to je neki ritam koji možemo pratiti. Kazalište je vrlo kompleksan posao koji obuhvaća jako puno umjetnika poput glumaca, redatelja, scenografa, kostimografa, autora glazbe, suradnika za scenski pokret, ponekad i video umjetnika i brojnih drugih ljudi koji pružaju tehničku i administrativnu podršku svim našim projektima. Sve to naravno košta i za sve to naravno treba dosta novca. Kazalište isto tako nije business već umjetnost i donosi nam neke vrijednosti koje se nikako ne mogu iskazati kroz materijalno. I tu je uvijek problem. Novac ti treba da bi stvorio nešto što nije novac. U tom smislu potrebna je podrška države i grada. Ludens teatar registriran je u Koprivnici, radi u Koprivnici i baza mu je u Koprivnici. Imamo veliku podršku Grada Koprivnice i u tom smislu se smatramo sretnicima. Naravno da naše predstave gostuju i u ostalim gradovima Hrvatske, a neke su redovite i u Zagrebu. Imati na repertoaru predstavu koja ne igra u Zagrebu svakako nije dobar potez. Tu dolazimo do vječne teme centralizacije tj. decentralizacije kako svega, tako i kulture. Teme koja je na usnama svakog političara kada treba iskazati svoj napredni i afirmativni stav. No tu to otprilike negdje i staje.

Raditi nezavisno kazalište svakako nije lako, nije lako ni u javnim kazalištima, a u nezavisnima još puno teže. Nije čak uvijek ni pitanje financiranja. Radi se ponekad o naizgled toliko banalnim problemima o kojima javna kazališta ni ne sanjaju da mogu postojati, a nama su svakodnevica.

Dio ste ansambla kazališta Gavella od 2002.? Koja je razlika u postavljanju predstave jednog gradskog kazališta i jednog nezavisnog? S kojim se izazovima susrećete kao Ludensovac?

Gavella je moj drugi, a ponekad i prvi dom. Izuzev prvih par godina nakon završetka Akademije dramske umjetnosti kada sam bio slobodnjak, cijeli svoj radni vijek (koji još nije, nadam se, ni blizu kraja) sam u Gavelli. Sada više ne mogu ni zamisliti biti negdje drugdje.

Raditi predstavu u Gavelli je gušt. Meni svakako jest. Ponekad gledam i slušam kako se netko nađe u problemu zbog nečega što se u javnom kazalištu tu i tamo pojavi kao prepreka, a u nezavisnim manjim kazalištima takav je problem konstanta. I tu mi to automatski postaje smiješno. U stvari, činjenicu da radim i u javnom i u nezavisnom kazalištu smatram privilegijom. Nažalost kako stvari ovih dana stoje, činjenicu da uopće radim smatram privilegijom.

Epidemija korona virusa snašno je pogodila sve sektore, pa tako i kazalište. Kako ste se nosili s izolacijom? Kako uopće sada izgleda postav jedne kazališne predstave i što mislite kako ćemo u budućnosti ići u kazalište?

Ne bih nikako želio ostaviti dojam da smatram kako su naši problemi najveći i kako mi kazalištarci najviše patimo, no gledajući stvari “na terenu” nekako mi se čini da je tako. Primjerice, kada smo bili u lockdownu nitko nije radio ništa, osim naravno za život važnih službi, trgovina itd. Radile su sve firme kojima je on line poslovanje moguće, a takvih je u 21. stoljeću mnogo. Onda su krenula popuštanja mjera. Na red su došli ugostitelji, uslužne djelatnosti. U tom momentu mi još uvijek nismo radili. Među zadnjima, ako ne i zadnja otvorila su se i kazališta. Sve nabrojano počelo je raditi pod epidemiološkim mjerama. Ili možda ne baš sve? Bili smo svjedoci i javnih okupljanja i velikih koncerata i velikih onogaštosenesmijepropitivati pa onda predizbornih skupova, fešti po stožerima... Sve to vrijeme i kazališta su radila. Kao radila. Obavezna fizička distanca u kombinaciji sa strahom ljudi koji se uvukao rezultirala je s dozvoljenih sedamdesetak ljudi u publici. S takvim brojem publike naravno može se reći da kazališta rade, no mogu li tako kazališta, a posebno nezavisna, preživjeti, to je sasvim nešto drugo.

Što se tiče rada u kazalištu u budućnosti, nadam se samo povratku na staro jer mi ovo novo normalno baš i nije neka špica. Znam, nije nikome.

Nedavno ste neobičnim performansom najavili zagrebačku premijeru predstave ''Kraljevstvo moje (Za početnike)'. Performans je odjeknuo u medijima i Zagrepčani su se pitali o čemu se radi. O kakvoj je predstavi zapravo riječ?

Radi se o predstavi “Kraljevstvo Moje (Za početnike)” prema tekstu Davida Javerbauma, u režiji Ivana Gorana Viteza u kojoj zajedno sa mnom igraju Enes Vejzović i Janko Rakoš. Predstava je premijerno odigrana u Koprivnici pred dolazak ove dosadne epidemije, a kako je nastala u koprodukciji s Teatrom Exit, sada će igrati i u Zagrebu te naravno na gostovanjima.

“Kraljevstvo Moje (Za početnike)” satirična je predstava koja se bavi propitivanjem nekih zabetoniranih činjenica kojima suprotstavljamo zdravu logiku što u konačnici rezultira humorom.

Gdje predstavu možemo pogledati?

Predstava se može pogledati u sklopu Ljetnih noći Teatra Exit, 23. i 24. srpnja, 26. i 27. kolovoza te od početka (vrlo neizvjesne) sljedeće sezone u Teatru Exit, Koprivnici i na gostovanjima.

Zašto anđeli u predstavi?

Taj odgovor ipak, preporučam, treba potražiti u predstavi.

Koji su vam sljedeći projekti? Što nam pripremate?

Huh, malo smo u fazi kad je na to pitanje teško odgovoriti. Osim epidemije, moja Gavella je pretrpjela i potres tako da...

Da niste glumac, s čim biste se bavili?

Vrlo rano sam zavolio glumu pa se čak ni ne sjećam koji su mi bili planovi u djetinjstvu. Sjećam se jedne kratke faze kada sam htio biti novinar, a kako mi je danas najdraži hobi rad sa drvetom, pretpostavljam da bih mogao možda biti stolar, naravno prije toga bih trebao još jako puno učiti.

I za kraj – kokoš ili jaje?

Pijetao (smijeh)