Međutim, izbor je ipak bio najprije autorov, a onda i redateljev. Prvi se pomalo odrekao svog 'poroda od tmine', pa su 'Tri kavaljera...' nešto manje poznata činjenica tog ionako prevelikog i previše 'poznatog' opusa.

Drugi je jednostavno zbrojio par činjenica, i nakon povijesnih uspjeha upravo s Krležinom dramom i prozom, u kasnoj fazi karijere odlučio iz zaborava izvući tu činjenicu i uobičajenim postupcima dobiti istodobno kazališnu sapunicu, baštinski zgoditak, još jedan teatrološki plus i, na koncu, predstavu koja je toliko aktualna da je upravo smiješno pomisliti da je riječ o tekstu starom više od devedeset godina.

Iako su 'Tri kavaljera frajle Melanije', ili upeglanije 'Tri kavalira gospođice Melanije', parodija lakih romana kojima su se gospođe, a vjerojatno i poneki gospodin nježnijih živaca, zabavljali u vrijeme kad je 'umirala moderna', to nipošto nije prava šund-literatura.

Iako jest ljubavni roman, s elementima još pokojeg lakšeg žanra, to je najprije vježbalište za sve kasnije stileme, ujedno i posljednje počivalište onih koji nisu autorski, nego su se pobili kroz tada još donekle propusnu membranu mladog autora na putu da postane velik, pa i najveći.

Melanija možda i podsjeća na Emmu Bovary, ali danas je sigurno zanimljivije u njoj i njezinoj tužnoj pripovijesti s četiri, a ne smo tri uglavnom 'niš koristi' muškarca, pratiti kako se kod Krleže ponavljaju motivi, zapleti i cijeli prizori. S obzirom da je takva vrsta autorskog prototeksta, 'Tri kavaljera...' sadrže i niz svjetonazornih sukoba, aktualnih jednako kao i prije stotinjak godina. Posebno su to oni dijelovi koji, sasvim nežanrovski, ali zato sasvim krležijanski, usred ljubavnog brodoloma govore o odnosu 'nas' i 'Europe'.

Jedan od najvažnijih hrvatskih redatelja druge polovice prošlog stoljeća Georgij Paro sve je to podvukao scenskom ironijom koja prelazi granice pozornice i tiče se cijelog okruženja.

Varaždinsko kazalište je stalno na granici velikog i malog, s ansamblom koji ponekad ne zna zašto je na pozornici, a ponekad igra punog srca i s više nego pristojnim rezultatom, te je upravo zato kuća koja zaslužuje predstavu na granici osviještenog kiča, neskrivene parodije i, u naizgled nemogućoj kombinaciji, povijesne vrijednosti.

Redatelj ovdje gotovo uživa otkrivajući Krležu kao suverenog pandana današnjeg neparfimiranog televizijskog i književnog smeća, znajući pritom da 'Tri kavaljera...' nipošto nisu samo to. Međutim, taj 'uvid' ne želi otvoreno prikazati, nego ga skriva citiranjem rješenja kojima se služio u većim predstavama na većim pozornicama i po nešto važnijim predlošcima, ponekad i istog autora.

Postupak mjerilom i razinom umanjene spektakularizacije tako daje predstavu koja je povijesna razglednica iz vremena kad televizijskih serija nije bilo nego su se suze lile nad svescima romana u nastavcima, ali i u vrijeme kad se kazalište gledalo i radilo drukčije, uvjetno rečeno, staromodnije. Povijesni kostimi Dijane Kosec-Bourek i parcijalno doslovna scenografija Dinke Jeričević potpuno su u tom ključu, kao i pomalo autoironična koreografija Milka Šparembleka

Izbor upravo takvog stila ima mnoga opravdanja, a jedno od njih je i prilika da do izražaja dođe pučki i zabavljački ton varaždinskog ansambla, najprije Sunčane Zelenike Konjević, Darka Plovanića i Zdenka Brleka, dok Hani Hegedušić u naslovnoj ulozi daje dovoljno prostora za dokazivanje da se kvalitetno može snaći i u žanru i u ironiji. Nešto manje uspjeha pokušavaju to i četvorica njezinih partnera: dok je Ozren Opačić samo u žanru, Marinko Prga igra naizmjenično u oba ključa. Najveće iznenađenje predstave, redatelj Miran Kurspahić u ulozi hohštaplera Mirka Novaka, ironiju autopoetički pretvara u čistu parodiju, pa to pri kraju predstave mora spašavati uvijek pouzdani i lakonogi Jan Kerekeš.

'Tri kavaljera frajle Melanije' mogu biti daleki farsični odjek 'Zastava' ili pokušaj da i Varaždin ima svoju 'Zagorku', po svojoj mjeri. Status nacionalnog kazališta, koji bi tamošnji HNK mogao uskoro dobiti, nosi prava i obaveze, a ova predstava ih sve objedinjuje – čvrstom idejom, paušalnom provedbom i ciničnim populizmom.