Nedavno je otkriveno da ikona američke literature na početku karijere nije namjeravala postati spisateljica već crtačica stripova. To je, čini se, i zadnja dosad dobro čuvana tajna njezina kreativna života.

'Flannery O’Connor: The Cartoons' prva je knjiga posvećena autoričinom radu na polju vizualne umjetnosti, koja je posebno usredotočena na njezin period rada na stripovima: crtanje za srednjoškolske i fakultetske publikacije ranih 1940-ih. Mnogi crteži prizori su iz studentskog života i razrade utjecaja Drugog svjetskog rata na društvo.

U svojim strip tablama eksperimentirala je s novim tehnikama, koje je kasnije uz velik uspjeh upotrebljavala i u spisateljskim metodama.

Cijela kolekcija prožeta je šarmom mlade i domišljate autorice u usponu kreativnih snaga, a osim duhovitih anegdota, nudi i autobiografske uvide kao i autoričino ismijavanje pretencioznog društvenog okruženja.

Producentska kuća Fantagraphics objavila je njezine rane stripove i tako približila američko literarno bogatstvo suvremenim čitateljima. Čak i ako se publici ne svide autoričini rani pokušaji u umjetnosti, izdavanje ove knjige ipak je svrstalo jednu od najvećih američkih književnica u centar popkulturalnih rasprava, barem na kratko.

Što je poznato o Flannery O’Connor? Za nekog tko je većinu svog života patio od autoimune bolesti, od koje je i umrla u ranoj 39. godini, čini se da je živjela svoj ekscentrični maksimum: osim rada na romanima, pisala je književne kritike za katoličke novine, uzgajala pijetlove te je u konačnici šokirala liječnike koji su predviđali da će živjeti duplo kraće.

Kad je bila mala, umjesto uobičajenih ljubimaca trenirala je kokoš da hoda unatrag. To je postalo tema jednog kratkog Pathé filma iz 1931. emitiranog između večernjih vijesti i dugometražnog filma. Petogodišnja Flannery pojavila se nakratko u filmu kako bi 'asistirala kokoši', a kasnije je često spominjala kako je to bio vrhunac njezina života. 'Sve nakon toga bio je antiklimaks', često je napominjala.

Pisala je u južnjačkoj tradiciji Eudore Welty Williama Faulknera i Carsona McCullersa. Uz kultne romane 'Mudra krv' (1952) i 'The Violent Bear It Away' (1960), objavila je i dvije zbirke kratkih priča: 'Teško je naći dobra čovjeka' (1955) i 'Sve što raste mora se sastati' (objavljen posthumno 1965).

Osjećala je da Bog sve prožima, ali potpuno drugačije od tadašnjih trendova, pisala je beskompromisno i ironično o polaganim transformacijama likova koji se na kraju približe katoličkoj vjeri.

Okružje radnje obično je groteskno, prikazano kroz prizmu nepodudaranja ograničene percepcije likova i neumitne sudbine koja ih na kraju očekuje. Još jedan bitan dio njena rada bio je ismijavanje dobronamjernih liberala koji se neuspješno nose s boljkama američkog juga: rasizmom, siromaštvom, fundamentalizmom.

U jednom intervjuu izjavila je da su stvari na kojima je najteže radila ispale najgore.

Ipak, svojim ranim crtežima uvijek je bila zadovoljna, pa je vjerojatno da ih je radila u vrlo kratkom roku i s posebnom lakoćom: stripove je ocrtavala perom i tintom te ih je izrezivala iz linoleuma, a njezina gruba i nedorađena tehnika kombinirana je s precizno lucidnim uvidima, koji tvore vizualnu prethodnicu njezina kasnijeg rada.

'Imate li neke knjige koje fakultet ne preporučuje?', 'Ni ja ne uživam u gledanju ovih starih slika, ali ne škodi mojoj reputaciji da misle da sam obožavateljica visoke umjetnosti' ili 'Probudite me na vrijeme da zaplješćem', samo su neke od minijaturnih petardi koje je učenica u svojim stripovima upućivala akademskim veličinama, vladajućim trendovima u umjetnosti i studentskim odborima.

O’Connor je jednom prilikom napisala: 'Crtajte velike i iznenađujuće figure.' To je uvijek činila s velikom dozom morbidnog humora i začudnosti, zahvaljujući kojima, i gotovo pola stoljeća nakon svoje smrti i dalje iznenađuje.