Redateljica Lenka Udovički tu tragediju temeljenu na mitološkoj priči o kralju Penteju od Tebe i njegovoj majci Agavi, odnosno kazni koju su primili od boga Dioniza zbog odbijanja da ga štuju, postavlja u suvremenoj verziji jer smatra da tekst itekako korespondira s našim vremenom. Naime, u mreži originalne priče propituje se između ostaloga položaj žene u današnjem društvu, što je iznimno aktualno pitanje u Hrvatskoj, ali se tom problemu ne prilazi bukvalno, iz dnevnopolitičke perspektive, nego mnogo dublje i analitičnije, iz pozicije psihoanalize. Predstava počinje grupnom psihoanalitičkom seansom na kojoj 12 žena traži odgovore na svoje probleme pokušavajući pronaći utočište od patrijarhalnog kapitalističkog svijeta.

Tekst je prevela Lada Kaštelan, dramaturginja je bila Željka Udovičić Pleština, u glavnim ulogama vidjet ćemo Katarinu Bistrović Darvaš kao Dionisa, Ivanu Krizmanić kao Peteja, Dubravku Miletić kao Kadmo, Luciju Šerbedžiju kao Tiresiju i Senku Bulić kao Agavu, a još sudjeluju Hrvojka Begović, Milica Manojlović, Urša Raukar i drugi.

Zašto ste odlučili da ove godine na tvrđavi Minor postavite Euripidove 'Bahke'?

Grci su izuzetno aktualni jer su pisali o osnovnim sukobima u nama, naime, ja sve njihove mitove i bogove doživljavam kao predstavnike različitih nagona, dilema i moralnih pitanja koja se zbivaju u čovjeku. Euripid je najprogresivniji grčki tragičar koji je bio posebno okrenut pitanju žena i ženskog principa te sudaru muških i ženskih principa koji razdiru sva ljudska bića. Živimo u civilizaciji kojoj su temelje postavili Grci. U Grčkoj je teatar bio poligon za postavljanje vrlo ozbiljnih i dubokih pitanja o tome kamo ide ljudska zajednica i što je čovjek u njoj, a te dileme nismo ni danas razriješili. Grci su ta civilizacijska pitanja i načela fantastično postavili, ali prije svega po mjeri muškaraca, odnosno muških principa, koji su prevladavali u Grčkoj u doba Euripida. Položaj žene je u vrijeme, kada je Euripid pisao, dostigao jednu od najnižih točaka: žene su bile potpuno obespravljene i nestale su iz javnog života. Dakle Grci su postavili i dostigli fantastičan ideal demokratskog društva i demokracije, ali su s druge strane robovi i žene u tom društvu bili potpuno obespravljeni. Taj sudar između apolonskog i dionizijskog, između prirode i grada te civilizacije, između razuma i iracionalnog, nagonskog u nama, ostao je nerazjašnjen i konfliktan. Kao što vidimo u zadnje dvije i pol tisuće godina, vrtimo se u krugu nasilja i ratova, a položaj žene se poboljšao, ali vrlo krhko, i ostala su neriješena mnoga pitanja. Zato me taj tekst privukao jer je izuzetno aktualan.

U najavi je naznačeno da čitate 'Bakhe' u suvremenom kontekstu, a posebno je intrigantno to što sve uloge igraju glumice, koje se na početku komada na zajedničkoj psihoterapijskoj seansi pokušavaju osloboditi problema. Kakvo je vaše viđenje 'Bakhi'?

Svojedobno su u Grčkoj sve uloge igrali muškarci. Mislim da je zanimljivo danas to okrenuti. Pitanja roda, spola i seksualnosti, koja propituje i Euripid, zanimljivije je postaviti kroz single gender, dakle kroz podjelu u kojoj igraju samo glumice. Ja sam tekstu pristupila iz pozicije psihoanalize: surađivali smo s psihijatrom i psihoanalitičarom Stankom Matačićem, koji nam je pomogao da iz tog psihoanalitičkog aspekta uđemo u taj komad, čak smo radili neke zajedničke i grupne improvizacije i terapije. Mislim da živimo u svijetu u kojem smo opterećeni užasnim pritiscima, konfliktima i problemima, stalno moramo proizvoditi i trošiti, stalno moramo biti hiperproduktivni i nasmijani, a istodobno farmakologija cvjeta i ljudi gutaju pilule da bi mogli izdržati dan. Živimo u svijetu u kojem je sramota biti ranjiv, emotivan i neuspješan te stalno trebamo nekoga pored sebe da ga pritisnemo na dno kako bismo isplivali. Razapinju nas demoni, koje pokušavamo razriješiti u svoja četiri zida ili moramo potražiti pomoć. To je bila početna situacija iz koje nastaju 'Bakhe'. U tom izuzetno zanimljivom procesu počeo nam se komad otvarati na neobičan način. Mislim da smo pronašli pravi put te da komuniciramo s Euripidom i s problemima o kojima je pisao.

Spomenuli ste da su žene u Grčkoj bile u posve obespravljenom položaju. Hoće li naglasak u predstavi biti na političkom i feminističkom pitanju s obzirom na to da danas ultrakonzervativne grupe pokušavaju oduzeti ženi prava stečena u socijalizmu?

Bavimo se i tim pitanjima, ali ne na direktan način. To pitanje proizlazi iz čitave predstave, ali nemamo dnevnopolitičke reference. To je pitanje od izuzetnog značenja i mislim da je bitno baviti se njime. Tu je i pitanje slobode, kontrole i naše prirode, zatim onoga dionizijskog što svi imamo u sebi i pokušavamo potisnuti, a kada se nešto potiskuje, što je neprirodno, tada će ono naći put da se osvetnički, silovito i destruktivno vrati. Euripid se bavio i u 'Medeji' i u 'Bakhama' tragičnim posljedicama ženske obespravljenosti i potlačenosti u Grčkoj, u kojoj žena nije imala ni pravo glasa, niti pravo na imovinu. Do tada je ženi bila priznata samo magična ženska moć. Naime, zbog mogućnosti rađanja smatrano je da je žena bliskija božanskom i žene su zapravo komunicirale spiritualno - izvodile su rituale rađanja, vjenčanja i smrti. Onda im je sve to odjednom oduzeto i ustanovljeno je grčko društvo, utemeljeno na materijalnim vrijednostima, u kojem su na prvom mjestu bili polis i slava muškarca. U takvom društvu žene su bukvalno izgubile prava i poštovanje kakvo su imale prije toga.

Kako tumačite taj neokonzervativni val koji je zapljusnuo ne samo Hrvatsku, nego i Mađarsku, Poljsku i neke druge zemlje u kojima se ženama pokušavaju oduzeta prava, kao što je recimo pravo na abortus?

Doživljavam ga s nevjericom. Kada čitam u novinama o takvim namjerama i slučajevima nasilja nad ženama, ne mogu vjerovati da se to događa. U mladosti sam bila sretna što živim u društvu i u svijetu koje je išlo prema slobodi i ravnopravnosti žena te prema shvaćanju da društvo ne može biti zdravo ako se u njemu oduzimaju osnovna prava ženama. A sada se ponovno moramo boriti za osnovna prava žena, koja su zapravo osnovna prava svih ljudskih bića. Zaista se duboko nadam da su to opasni trzaji nekih nesretnih i duboko frustriranih ljudi koji pokušavaju uspostaviti kontrolu nad zajednicom, ali da neće uspjeti u tome.

Jednom ste izjavili da ste zbog toga da bi Rade Šerbedžija uspio u Hollwoodu žrtvovali vlastitu karijeru. Jeste li tijekom ovih 18 godina postojanja Kazališta Ulysses ipak uspjeli izraziti svoj kreativni nerv?

Nisam se baš tako izrazila, to je tako preneseno u medijima. Nikad nisam tako osjećala. Govorila sam o tome da mi je uvijek bilo važno da sam kreativno ispunjena, ali da nisam svjesno gradila karijeru. Relativno sam mlada dobila prvo dijete, pa drugo i treće, a neosporno je da trudnoće i djeca zaokupe ženu. Naravno da sam imala potrebu za kreativnim izrazom i profesionalnim radom, ali su okolnosti bile takve da sam puno vremena i energije posvetila obitelji i djeci. Djeca su sada odrasla i krenula su svojim putem, pa i ja osjećam da u mom životu počinje neka nova faza. Imam puno više vremena da se posvetim sebi i kreativnim stvarima koje me zanimaju. Ulysses je svakako ključna, duboka i božanstvena konstanta, koja traje već osamnaest godina, koja mi je mnogo pružila i kojoj sam i ja dala mnogo. Kad pogledam unatrag i pomislim na sve inspirativne ljude s kojima sam radila, koji su gostovali ovdje i s kojima smo se družili te izmijenili kreativne energije, to je stvarno neprocjenjivo bogatstvo. Zbog toga se osjećam vrlo sretno.

Kako se vaš neuobičajen životni put - odlazak iz Beograda, zatim emigrantsko iskustvo u Ljubljani, pa u Londonu, i konačno život u Americi - odrazio na vas kao osobu? Čime vas je to obogatilo, a što vam je oduzelo?

Rat je porušio svijet u kojem sam živjela i to me sigurno obilježio, kao i sve druge ljude koji su prošli kroz to iskustvo. Tada sam shvatila da je sve moguće, čak i ono što sam ranije mislila da je nemoguće. Društvo u kojem sam do tada živjela urušilo se i trebala sam započeti život ispočetka u nekom drugom sistemu u koji sam došla s teretom i ogromnom prtljagom. Sve je to na meni ostavilo traga. Ako bih pokušala sumirati čime me to obogatilo, mogu reći da me obogatilo novim prijateljima koje sam stekla svuda po svijetu, ali i spoznajom o krhkosti ljudske duše i da čovjek zaista može biti i dobar i zao u isto vrijeme, što ovisi o okolnostima u kojima se nalazimo, i da se treba truditi kreirati što bolje okolnosti koje će u ljudima poticati njihovu pozitivnu, a ne negativnu stranu. Nažalost, živimo u nekim okolnostima u kojima političari konstruiraju negativnu, destruktivnu energiju i mislim da to ostavlja dubok trag na ljudima. Bilo bi puno ljepše kada bi pokušali kreirati pozitivnije okolnosti i poticati ono što je konstruktivno u ljudskoj prirodi. Svi ljudi imaju potrebu za ljubavlju, nečim dobrim i pozitivnim, a stalno se vrtimo u krugovima destrukcije. Žao mi je što te traume i destrukciju prenosimo na nove generacije. To je tragična pogreška o kojoj su već pisali i Eshil i Sofoklo i Euripid. U svom mikrokozmosu uvijek se trudim poticati i kreirati što više pozitivne energije i pozitivnih vibracija.

Kad se pogleda repertoar Ulyssesa u tih 18 godina, vidi se da se teme mogu svrstati u nekoliko grupa, primjerice gubitak domovine, život u emigraciji i novoj zemlji, empatija prema izbjeglicama i prognanicima, problem ničijih ljudi... Jeste li namjerno birali takve teme koje zapravo govore i o vašoj vlastitoj sudbini ili su se one slučajno poklopile s vašom biografijom?

Ne vjerujem da je to bio splet slučajnosti. U kazalištu, kao i u svakoj umjetnosti, čovjek se svjesno ili nesvjesno bavi temama koje živi i koje ga muče, i tu nema nekih velikih slučajnosti. Kao što ste i sami primijetili, u programu Ulyssesa postoji uzročno-posljedični svijet te su se neke teme same nametnule. Sve traume, boli, ljubav i ljepota koju nosimo u sebi, sve je to zapravo vrelo iz kojeg se radi kazalište. U 'Antigoni 2000', kao i u predstavi 'Shakespeare ljetne noći – Varijacije', sigurno sam utkala puno svog života, trauma, boli i inspiracija te trenutaka ljepote. Vjerujem da su kopanje po sebi i iskrenost ono iz čega se u umjetnosti rađa i kreativnost.

U Zagrebu je gostovala predstava 'Dobri čovjek iz Sečuana', koju ste radili sa svojim studentima. Koji su vam novi planovi na Akademiji?

Dala sam otkaz na Akademiji jer, nažalost, u proteklih sedam godina nije bilo pomaka u rješavanju prostora i kadrova, dakle nije osposobljena nova pozornica na kojoj bismo mogli raditi, niti su zapošljavani novi ljudi. Sve ove godine radili smo u teškim uvjetima, ali smo usprkos tome proizveli tri generacije sjajnih mladih glumaca. Rijeka ima kazališnu tradiciju, ali zapravo ima dvorane samo u HNK-u i HKDU na Sušaku, koji su prebukirani svojim programima. Mislila sam da će se u sklopu projekta Rijeke kao Europske prijestolnice kulture predvidjeti neki novi prostor za te mlade ljude u kojem bi se oni mogli pokazati i razvijati, međutim pokazalo se da neće biti ulaganja u infrastrukturne projekte. Dakle podršku nismo dobili ni od Grada Rijeke i Akademija se nije mogla razvijati s vizijom s kojom smo mi krenuli i zato sam odlučila dati otkaz.

Spomenuli ste mikrokozmos. Jeste li ga konačno našli u Istri, Rijeci, na Brijunima?

To je teško reći. Grci nas također uče da nikad nije kraj i da nas iza ćoška, baš kada mislimo da smo uspjeli, čekaju novi izazovi. Ne bih izlazila s nekim konačnim definicijama, sve je uvijek u procesu, ali trenutačno sam sretna što sam na Brijunima i što radim s prekrasnom glumačkom ekipom i autorskim timom s kojim sam napravila puno predstava. Mogu reći da sam na dobrom mjestu u svom životu.

Kako objašnjavate to što vas nitko iz hrvatskih kazališta u tih 18 godina nije pozvao da režirate?

Ne znam, to je teško objašnjivo. U Hrvatskoj ima mnogo divnih i talentiranih ljudi koji ne dobivaju šanse u kazalištima. Mislim da mene još uvijek percipiraju kao ženu Rade Šerbedžije. To je pomalo apsurdna situacija.

Gdje se vidite za desetak godina?

Naučila sam da ne treba raditi neke velike planove jer nas život često demantira i odvede na drugu stranu. Nadam se da ću biti sretna. A gdje će to biti i u kojim okolnostima, uopće me ne opterećuje. Prihvaćam život od trenutka do trenutka, pokušavam osluškivati što mi govori i što mi nudi, a vidjet ćemo koji će se putovi otvarati. Jer uvijek se nešto kuha.