Metropolitan Opera založila je Chagallove murale za bankovni najam kojim bi se pokrio deficit od 47 milijuna dolara. Dok najveća svjetska operna kuća preuzima goleme rizike da bi održala svoj gigantski pogon, europske operne kuće mirno sjede na državnim dotacijama. Kako opera preživljava u dobu neoliberalnog kapitalizma?
To da je opera je skup i teško isplativi posao koji će mnogi, bez puno dvoumljenja, nazvati 'ekshibicijom konzervativnog establišmenta', ne zvuči posebno pronicavo. Opera, kao delikatna i zahtjevna umjetnost koji počiva mahom na dobro utabanim klasicima starim barem jedno stoljeće, direktno se kosi s glavnim postulatima vladajućeg neoliberalnog kapitalizma: nije financijski samostalno održiva te ne postoji način da se istovremeno uštedi i ostvari dobar proizvod. Nedavno je najglasovitija operna kuća današnjice, njujorški Met, koju većina publike poznaje po live prijenosima ili po razvikanim imenima opernih solista, doživjela temeljito 'pročešljavanje' u vidu istraživačkog članka Nine Munk u Vanity Fairu.
Prema pisanju Vanity Faira, Met trenutno bilježi deficit od 47 milijuna dolara na više nego respektabilni godišnji budžet od 280 milijuna dolara. Kao nepobitni dokaz krize navodi se da je Met založio slavne Chagallove murale, koje je od samog umjetnika 1965. godine naručio slavni intedant Rudolf Bing. Kolosalni budžet, koji Met čini jednom od najskupljih umjetničkih institucija na svijetu, funkcionira na jedinstveni način. Naime, više od polovice budžeta održavaju bogati mecene poput obitelji Bass ili Getty, nešto više od trećine prihoda dolazi od prodaje karata (čija je prosječna cijena nemalih 138 dolara), a država sudjeluje tek s jedan posto. Za ilustraciju troškova prigodno je pripomenuti da svaka Metova nova produkcije košta između dva i tri milijuna dolara, a honorari glavnim solistima penju se do 16.000 dolara po izvedbi.
Deficit je nastao zbog visoko riskantne politike intendanta Petera Gelba, koji je zasjeo na čelo Meta 2006. godine. Njegova se deviza upravljanja može sumirati na slijedeći način: trošiti više da bi se zaradilo više, a najočitiji primjer toga su Metovi live prijenosi koje odlaze u preko 1.000 dvorana u 44 zemlje.
No iza plana o popularizaciji klasične glazbe, što je valjda stalna mantra svih menadžera koncertnih dvorana i opernih kuća, nalazi se jasna ekonomska računica o privlačenju novih, globalnih donatora. Uostalom, pauze između činova tijekom live prijenosa idealna su prilika da se svjetsku publiku podsjeti na financijske probleme, a operne dive, koje često djeluju kao domaćini prijenosa, redovito spomenu web site koji je 0-24 otvoren za donacije. Dok dušobrižnici klasične glazbe govore o tome kako opera teško podnosi video manipulaciju na golemom ekranu te umjetno pojačane glasove te kako se time nepovratno gubi inheretni moment žive izvedbe u teatru, Gelb računa na globalne izvore prihoda.
Unatoč trenutnom financijskom cul-de-sacu, teško je pretpostaviti da će se golema mašinerija Meta usporiti ili da će barem, u bliskoj budućnosti, osjetiti znatnije posljedice. Naime, u sljedećoj sezoni priprema se još veći broj live prijenosa, jedanaest naspram ovogodišnjih devet. Sljedeće godine kreće se u ambicioznu novu produkciju Wagnerove tetralogije 'Prsten Nibelunga' u režiji utjecajnog Roberta Lepagea što je samo jedan od koraka kojim se standardno konzervativni Met (reputaciju koju dijeli s drugom slavnom kućom, milanskom Scalom) nastoji osuvremeniti. A osim što i dalje projicira image raskošne operne kuće, Met i dalje mirno čuva svoj ugled, kojeg je Renee Fleming, američka primadona, prigodno sumirala izjavivši: 'Met je vrhu opernog hranidbenog lanca.'
Istina, usporedba između američkih kuća i europskih modela je teško izvediva. Naspram američkog neoliberalnog modela usmjerenog na profit i bogate mecene, u Europi uglavnom vlada kombinacija državnog i privatnog kapitala. Stoga je repertoar europskih kuća, iako značajno manje prisutan u svjetskim medijima, mnogo inovativniji.
Razlike počivaju u riskantnijim produkcijama i mnogo slobodnijim interpretacijama klasičnih predložaka te u repertoarnoj politici, koje uključuje sve više baroknih opera. Ta su djela više od dva stoljeća bila skoro posve zanemarena, a trenutno posve zaokupljaju pažnju europske glazbene javnosti.
U revivalu baroka snažno sudjeluju i dvoje hrvatskih umjetnika, koji su skoro posve odsutni s domaćih scena. Prije svega kontratenor Max Emanuel Cenčić, koji je prošle godine za kuću Virgin Classics snimio hvaljeni album Handelove operu 'Faramondo' te mezzosopranistica Renata Pokupić koja je nedavno dobila sjajne kritike za Handelovu operu 'Tamerlano' u Covent Gardenu.
