Ljeto je uvijek puno nekakvih romantičnih iluzija i ideja o tome koliko nezaboravljivo i jedinstveno mora biti svako iskustvo na obali. Dok je većina svjesna da su te ideje samo fiktivne kao i najbolja novogodišnja noć, ipak se zanesemo u sanjarijama i preuveličavanjima sjećanja kasnije. No, neka ljeta, ili samo jedno ljeto može promijeniti svijet u kojem živimo.

Sedamnaestogodišnja Sangaile upoznala je svoju 'kartu za van' na aeronautičkoj manifestaciji i ona se zvala Auste. Vrlo brzo njih dvije postaju bliske prijateljice i njihov odnos poprima različite oblike intimnosti. Sangaile je introvertirana osoba iz vrlo slobodoumne obitelji izvana, no kriptičnih odnosa koji se najbolje vide u sceni gdje ona postavlja pita svoju majku bivšu balerinu o osjećaju plesanja pred publikom, iznutra. To pitanje je postavljeno kao da ju prvi puta upoznaje. Buđenje odnosa je svakako u nekoj mjeri potaknuto novonastalim odnosom s Auste koja bez zadrške uranja u sva nova iskustva i kako imamo priliku svjedočiti, maštom kreira vlastiti svijet najčešće ga preslikavajući i na fotografije.

Film uzastopce ruši granice i intimnosti i probija u najdulje tajne ovih bića i tjera ih da se suočavaju s odlukama i strahovima. Portreti djevojaka koji nastaju neodoljivo podsjećaju na one u filmu 'Adelin život', no nedovoljno da bi se bili njihova preslika. Odnos između Sangaile i Auguste uistinu poprima seksualnu dimenziju ali fokus nije na toj vrsti spoznaja, pošto su one samo rezultat snažne privlačnosti na puno dubljoj razini. Zanimljivo je pratiti kako nečiji odnos raste kroz eliptičnu dijalošku formu. Redateljica filma, Alante Kavaite čini njihovu komunikaciju plesnom koreografijom u kojoj sve iščitavate iz pogleda i pokreta. Kada se i koriste riječi one su neka slikovita referenca s čak ispovjednim tonom.

Kada bih morala izabrati jednu riječ da opišem ovaj film ona bi bila slikovit. Iskorišten je puni potencijal filma kao audiovizualnog medija. Glazba koja srasta sa slikama litvanskog okoliša i okoliš koji srasta s likovima su kao impresionističke slike. Mnoštvo nježnih poteza kistom i pažljivo odabranih trenutaka uvlače se pod kožu. I ono što je zaista pohvalno, redateljica je uspjela stvoriti dojam taktilnosti. Proces montaže i kadriranja je na trenutke toliko dobro odrađen da se osjet dodira počinje reagirati kada tražeći istu simulaciju koju imaju likovi, bio to vjetar na licu ili hladna jezerska voda i sjeverno ljetno sunce.

Svim tim impresijama uvelike pomaže i odlična gluma Julije Steponaityje i Aiste Diržiute. Uspjele su upriličiti tu međusobnu kemiju i unutarnju borbu puštanja jedne druge u vlastiti svijet i guranja tuđih granica kako se povezali. Na posljetku filma, Julia je prisiljena u potpunosti srušiti sve osobne granice i baš to ju dovede do onoga što je oduvijek htjela ali je mislila da ne može imati. Konačno je ušla u taj novi svijet.

Ovo je film koji će zarobiti gledatelja u ljepoti koju nastoji prikazati, ljepoti koja nije duboka koliko i koža, suočit će ga s njim samim i ostaviti s previše dojmova da samo izađete iz kina i opet uronite u urbanu okolinu. Nakon njega možete samo krenuti u vlastitu potragu za ljepotom i bitkom i to ne onu filozofsku, već umjetničku.