Nakon prošlogodišnjeg hita 'Za umrijet od smijeha' u kojem se Planet Art obračunavao s političarima i obiteljaškim udrugama, to 'kazalište koje se pita' ove godine je postavilo naslov 'Ljubavna pisma Staljinu' suvremenog španjolskog dramatičara Juana Mayorge u kojem se bavi vječno aktualnom temom - odnosom vlasti i umjetnosti te pokušajima vlasti da kontrolira umjetnike.

Mayorgina priča je inspirirana crticom iz stvarnog života Mihajla Bulgakova, jednog od najznačajnijih ruskih pisaca i autora remek-djela 'Majstor i Margarita'. Smještena je u tridesete godine Sovjetskog Saveza, u vrijeme staljinističkih čistki, kad se Bulgakov sukobljava s diktatorom i glavnim cenzorom Josifom Visarionovičem Staljinom, te započinje raspravu o cijeni umjetničke slobode.

Bulgakova zatičemo u trenutku kada ga razdiru zabrane objavljivanja i izvođenja njegovih djela, jer su razne komisije njegov rad okarakterizirale 'zločinom protv domovine', 'terorističkom djelatnošću' i 'revolucionarnim pamfletom'. Tumači ga vrlo ekspresivno Franjo Dijak, koji se nastoji, gotovo na rubu živčanog sloma, izboriti za slobodu pisanja. Bezuspješno pokušava napisati pismo Staljinu i zamoliti ga za dopuštenje da napusti Sovjetski Savez, ali sve je uzaludno. Gužva papir za papirom, a sa svakim zgužvanim listom raste njegova opsjednutost Staljinom, koji mu se konačno ukazuje i počinje vladati njegovim životom. Igra ga Marko Torjanac, koji je svoga Staljina prikazao kao prijetvornog i zavodljivog vraga u vojničkom šinjelu s uzdignutim ovratnikom i rukama prekriženim na leđima, koji manipulira ljudima i njihovim dušama. Tu je i treća piščeva supruga Jelena Andrejevna, koju je Anastasija Jankovska prikazala kao oličenje brižne i zabrinute, ali energične žene, donijevši u predstavu svježu glumačku energiju.

U predstavi je naglasak stavljen na glumce i njihovu ekspresivnu interpretaciju, te na zahtjevni Mayorgin tekst, dok je sve ostalo u drugom planu. Na sceni su samo stol, stolica i telefon, a glumci izgovaraju gomilu teksta, što u nekim dijelovima, osobito pred kraj predstave utječe na popuštanje koncentracije i otežava praćenje i razumijevanje priče. Da je predstava nešto kraća i da se uprizorenju sukoba između Bulgakova i Staljina pristupilo na kazališno suvremeniji način, dojam bi bio kudikamo jači te bi i krucijalna pitanja koja Mayorga postavlja u djelu dalje odjeknula.

Naime, predstava preko lika Mihaila Bulgakova postavlja pitanja o tome je li dužnost umjetnika da govori ili šuti, treba li umjetnik zadržati integritet i usprkos režimu govoriti istinu i koja je cijena te istine što su izuzetno aktivne i važne teme. Također analizira posljedice koje ostaju iza 'ljubljenja' umjetnika s vlašću što je sugerirano i fotografijom na plakatu te mogu li samo državni umjetnici živjeti u blagostanju ili to mogu ostvariti i oni koji govore istinu. Dakle, predstava govori o cenzuri i autocenzuri u umjetničkom izrazu te o cijeni te slobode, a poručuje da šutnja ostavlja duhovnu i moralnu pustoš. S druge strane nudi i moguće objašnjenje da je odnos između Bulgakova, njegove supruge Jelene i Staljina piscu poslužio kao predložak za likove Majstora, Margarite i Wollanda u romanu 'Majstor i Margarita'.

Premda se komad referira na tridesete godine prošlog stoljeća u Sovjetskom Savezu u vrijeme okrutnih staljinističkih čistki može se s lakoćom povući paralela s današnjim vremenom u kojem vlast pokušava onemogućiti slobodu govora piscima, redateljima i novinarima diljem svijeta koji potom završavaju u zatvorima ili kućnim pritvorima. Vidljiva je i sličnost s hrvatskom situacijomu u kojoj određeni političari, tzv. zabranitelji i stanovite braniteljske skupine pokušavaju na mnogim područjima kulture, od filma do kazališta (sjetimo se slučaja HAVC-a i Olivera Frljića), nametati svoje ideološke kriterije te zatvaranjem financijske pipe i raznim ideološkim etiketiranjima onemogućiti rad ideološki 'nepodobnim' i 'nepoćudnim' autorima. Poznato nam zvuče i rečenice poput 'Gdje si ti bio, Mihaile, 1917.?' ili 'Kad bi ti, Mihaile, došao na vlast, svi bi samo tebe čitali!'

Zato je predstava 'Ljubavna pisma Staljinu' Planet Arta aktualna i može se promatrati i kao svojevrsni aktivistički čin, kojim autori predstave upozoravaju na opasnosti koje prijete slobodi umjetničkog govora ne samo u totalitarističkim režimima nego i mladima demokracijama kao što je hrvatska u kojima vlast ne cenzurira knjige i ne zabranjuje predstave direktno, ali utječe raznim perfidnim metodama na stanje i odnose u kulturi te na egzistenciju umjetnika. O tome svjedoči i najnoviji slučaj ukidanja Kulture promjene u Studentskom centru te odlazak performera Siniše Labrovića iz zemlje.