in memoriam

Lukas Nola pisao je sjajne pjesme u kojima je govorio i o svome liječenju. Donosimo izbor iz njegove zbirke 'Bilo je dobro, bilo je toplo'

31.10.2022 u 16:01

Bionic
Reading

U izdanju Vuković & Runjić 2021. godine izašla je prva zbirka poezije prerano preminulog redatelja i scenarista Lukasa Nole. Pjesme objedinjene u zbirci naslova 'Bilo je dobro, bilo je toplo' nastajale su u periodu od tridesetak godina, a Nola se u ovome djelu izlaže pejzažnim, ljubavnim i autorefleksivnim pjesmama u kojima se jasno ogleda njegova autentična i beskompromisna autorska persona

U mnogima od njih vidi se i njegov istančan smisao za humor, ali i ljubav prema životu, stvaranju i bližnjima. Neke od pjesama iz zbirke nastajale su i u bolnici tijekom njegova liječenja opake bolesti, s kojom se borio posljednjih desetak godina.

Nola je knjigu posvetio supruzi Barbari, jer su pjesme - kako je govorio u intervjuima nakon objave zbirke - rasle uz nju.

"Sve što sam pisao, a pišem oduvijek, uglavnom bi se na koncu realiziralo u drugom mediju – u predstavi ili filmu – tako da nikad nisam razmišljao o tome kao nečem konačnom. Pripovijetke, osim rijetkih kojih još imam doma, također su bile skice za karaktere ili epizode nečega što se tamo pojavljivalo i zapravo su jedino ostale – pjesme, pa me zato i sama ta riječ objavljivanje ispunjava nervozom iako sam tijekom godina naviknut na javnu percepciju onog što sam napravio...," govorio je uoči promocije svoje prve pjesničke zbirke naš proslavljeni redatelj.

U nastavku prenosimo i nekoliko pjesama Lukasa Nole iz spomenute zbirke. Poeme je na svome blogu odabrao čovjek-časopis u danima nakon njezine objave.

STRANAC

Prestala si me prepoznavati u rujnu

vjerojatno zbog krljušti i kose na ramenu

Odnio te potres i kaskader

Na Silvestrovo si uhvatila moj pogled

mislio sam

ali nisam mogao

govoriti od dlaka i vode

Uzela si ono i sišla u dno metalik auta

U veljači si svladala portugalski

sada imaš pet novih prijatelja i pet novih obitelji

hoćemo li se ikada više žvaliti u snijegu

U ZAVJETRINI (BOLNICA DUBRAVA)

moja žena i ja stojimo u zavjetrini

zelenog hodnika nema nikoga

dolazi žena i pita za muža

muž joj je umro maločas

‎‎

Vjetar je skoro odnese

želi vidjeti muža još jednom

ali ne može kaže sestra danas

danas je vikend u ponedjeljak može

što to uopće znači viče moja žena

želim vidjeti moga muža

još jednom

žena ode

zagrlim svoju ženu šlafrokom i grlimo se još ovaj vikend

sigurno

***

U KOLOVOZU SAM BIO LOŠE

mislio sam iskopati rupu

nabacati granja

leć

ali

sunce je na jarbolu

albino će zvonit

utiha je

dušo

ajmo

ronit

***

KAD DOĐE VRIJEME NEĆU POBJEĆI NA VIS

Neću pobjeći na Vis

bacat ću petarde sa stolca u dvorištu

smrdit ću na bolnicu i špek

imat ću mamuze i sat

Malo dalje će sjedit žena i djeca

Ne idem nikud

Bilješka autora:

“Kad prestanete slikati kao što sam ja u dvadesetoj prestao, unatoč pokušajima da me se odgoji za scenografa ili slikara kao što odgajaju doktorsku djecu i počnete se baviti filmom koji je između ostalog pun ljudi koji neprestance postavljaju pitanja, dakle buke i meteža, strašno usfali ona samoća koje je slikarstvo pružalo. Kao dijete dvojio sam između želje da budem sudac, s porotom i glasnom publikom u pozadini ili dirigent, dakle nisam ni tada baš žudio za tišinom, kontemplacijom i redovničkom osamom ali sam tijekom školovanja u Primijenjenoj i kasnije Likovnoj znao osjetiti taj ugodni vakuum prilikom crtanja koji mi je kasnije nedostajao. Kao što veli moja kći kad prolazi pored Odsjeka slikarstva – oni svi tamo uvijek šute. Pisanje drama ili scenarija to ne može zamijeniti iako izvana djeluje slično. Čovjek puši, pije i zamišljeno gleda u neku točku ispred sebe. U ruci mu je olovka, kist ili prst. Tu i tamo uzdahne da sebe uvjeri da je živ. Ali nije isto. U mojem mozgu dok pišem filmove ja uvijek vidim izluđenu i potpuno iscrpljenu odgojiteljicu koja s ogromne penjalice pokušava poskidati grupu djece na tripu dok se približava oluja koja će ih sve otpuhati ili spržiti munjama. Ona se znoji i vrišti i propinje ne bi li ih dohvatila a djeca se cerekaju, psuju i otimaju a čuju se i gromovi i nepotrebna glazba. To nije nikakva asocijacija niti podsvijest to je stvarna slika scenarija u nastajanju. Na kraju (višemjesečnog truda) raščupana teta ih poskida i vrati u vrtić ili još bolje u male pseće kućice s ispisanim brojevima. I bude mir. Scenarij se napisao.

Režiranje filma još je i gore - drogirane neposlušne djece puno je više i bijesni armagedon je tu iza ugla pa dođu još i odrasli pa i oni seru. Ali ja uživam i u jednom i u drugom. Lupam čekićem i urlam na odvjetnike, umirujem publiku i strogim glasom se obraćam poroti a onda se uvalim u naslonjač na svom povišenom položaju i lagano lupnem čekićem. Ima scena kod Mimice u Seljačkoj buni kad grupa iscrpljenih pobunjenika usred te bune i snijega i sranja naleti na toplo jezerce (valjda Stubičke toplice kasnije) usred šume i odluči se okupati. Poskidaju se, ulaze goli polako unutra, plutaju, uživaju u vrućini i šute. To je snimljeno prije onih šminkerskih crveno sivih majmuna koji se točaju negdje na sjeveru Japana ali je tu negdje po ugođaju. To je slikanje. To je bilo slikanje za mene. Majmuni i seljaci u toploj vodi i nenadana tišina. Pjesme sam kao i svi pisao oduvijek ali stvarnu potrebu razvio sam prestankom slikanja. Ne iz potrebe za stvaranjem, nije mi bio nužan i taj medij, nisam baš toliko nezasitan kreativnošću. Falila mi je topla mlaka u snijegu, dokurčio mi je preglasni kontrabasist i frustrirani trianglist s kojim još moram i na kavu. Zato ako i pokušam u svojim filmovima naći crtu autorstva toga sigurno nema u pjesmama koje pišem. Ako je režiranje pokušaj da se napiše pjesma dok se voziš na rellercoasteru kako je rekao Kubrick onda je ovo drugo samo teži pokušaj da se napiše pjesma. A sadržaj ionako nema veze ni s urlanjem poludjele djece ni tihim prduckanjem Nihosarua u magli. Ne valja ga mistificirat. To dođe iz nas ili - Život ponekad donese nešto lijepo a ponekad nešto ružno - kako kaže Kim Kardashian.” - L. Nola

Komemoracija za redatelja i scenaristu Lukasa Nolu bit će održana u četvrtak 03.11. u 12 h u Kinu Tuškanac. Posljednji ispraćaj umjetnika održat će se u petak 04.11. u 14 h na zagrebačkom Krematoriju.