U velikim je gradovima lako, dobro, ako i nije posve lako, zasigurno je lakše: blizu si izvora gospodarske i financijske moći, do infrastrukture se lakše dolazi, publika je zainteresirana. Međutim, svi koji su odrastali mimo centra i centara, znaju da u svim razdobljima, kultura živi uglavnom zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i da je to nerijetko posao samo za one najizdrživije i najotpornije. Prije trideset godina, u Puli je, netom iza Domovinskog rata, Magdalena Vodopija pokrenula Sa(n)jam knjige u Istri - festival knjige, pisca i književnosti. Odgojila je jedan, danas odrasli život, ozbiljan, stabilan, perspektivan, jedan život koji je postao, kulturni brend naše zemlje, ali i mjera drugima. O velikih i izazovnih trideset godina za tportal je govorila Magdalena Vodopija, kandidatkinja za tportalovu nagradu Vizionar godine u sektoru kulture, a o njoj su za tportal govorili Ivica Đikić i Emir Imamović Pirke.

'Sajam je u meni sačuvao radoznalost, naivnu vjeru da mogu nekog razveseliti'

Vodopija za tportal ističe kako su je i Sajam i festival okrenuli na glavu kroz ovih trideset godina, ali sačuvali u njoj ono što smatra najvažnijim: nesputanost, djetinju radoznalosti, veliki zanos i naivnu vjeru da svojim radom mogu nešto pomaknuti, nekog ispuniti i razveseliti, a nekog potaknuti da vjeruje u sebe.

'Trošila sam se preko svake mjere na Sajmu, a isto tako brzo regenerirala. Moja urođena, velika energija, ali raspršena, vođena samo maštom, dobivala je svakom godinom rada konkretan oblik i to jako učinkovit. Što sam više radila, imala sam sve više snage, dok se moja se snažna intuitivnost obogaćena iskustvom pretvarala u racionalnu kombinatoriku koja je u ovom poslu neophodna', kaže Vodopija.

Đikić: Sa(n)jam knjige u Istri Magdalenino je životno djelo

Ivica Đikić smatra kako je trideset godina uzastopnog sanjanja knjiga u Puli životno djelo Magdalene Vodopije te trijumf upornosti i predanosti.

'Nema sumnje da je u trideset godina moralo biti uspona i padova, da je bilo trenutaka kad je logičnije bilo odustati nego ustrajati. Svojim neodustajanjem, svojim borbenim i osebujnim zalaganjem za ono do čega joj je stalo zadužila je hrvatsku kulturu, naročito književnost, ali i Pulu, svoj grad. Trideset godina kontinuiteta u bilo čemu u Hrvatskoj veliko je postignuće, skoro pa čudo, ali je istovremeno i samonametnuta obaveza da se ide dalje i da se kriteriji ne spuštaju. Uvjeren sam da će Magdalena još dugo znati da se nosi s tom vrstom odgovornosti', rekao je Đikić.

Vodopija priznaje da je jedna od onih koje sporo sazrijevaju, ali da je prednost toga što ostaje zaigranost, kao temelj stvaranja festivala.

'Sajam je starmali, a ja sam djetinjasta'

'Sazrijevala sam kao osoba doslovno sa Sajmom i iako sam puno starija od njega mi, u stvari, imamo iste godine: Sajam je starmali, a ja djetinjasta. Sajam me naučio da ne budem izričita, da gledam širu sliku, da se ne držim svojih stavova kao da su u kamen uklesani. Riješio me taštine i ludovanja ega, jer je gotovo sav moj ego završio u Sajmu. Kad vidite ekstroverta poput mene, znajte da se iza tog vječnog osmijeha i veselja krije osjetljiva i nesigurna duša. Dugo mi je trebalo da povjerujem u sebe i sa Sajmom sam postajala sigurnija u svoje kreativne mogućnosti, što je bilo prijelomno: pojavila se u meni ona vrsta hrabrosti koja je pokretačka i koja ti ne dopušta da staneš', kaže Vodopija.

S naporom se uvijek, otkriva Vodopija, zatvara financijska konstrukcija, jer sa svakim izdanjem pokušavaju ljestvicu dići još više, iako su u kontinuiranoj borbi za goli opstanak.

'Kad tu konstrukciju sklopimo u prvom dijelu godine, onda je sve jednostavno i lijepo. I nakon tri desetljeća meni je rad na Sajmu uzbudljiv, programski dio neodoljiv, iako i organizacijski ima svoje čari, no to su već su preuzele moje mlađe kolegice i izvrsno se snalaze. Njima sam samo savjetnica i to kad nastupe nepredviđeni, dakle krizni momenti. Prošle godine ih, eto, nije bilo, ali to ne mora značiti kako ih neće biti ove. Na svu sreću, naučili smo da je najcrnji scenarij uvijek onaj najizvjesniji, ali i, što je puno važnije, kako da se izvučemo, bez obzira na okolnosti', dodaje.

Kako je fotograf Strašni doveo Manguela u Pulu

U ovih trideset godina Sa(n)jam knjige u Istri ugostio je brojne hrvatske, srpske, bh., europske i svjetske pisce i druge umjetnike, da bi ih ovdje bilo suludo nabrajati, i svi su ti posjeti praćeni anegdotama, a Vodopija je podijelila jednu koja joj je i danas omiljena. Onu o dolasku Alberta Manguela i Milomira Kovačevića Strašnog na 15. Sajam i to u trenutku kad su izgubili velikog sponzora i došli do ruba bankrota.

'Dan prije otvorenja, Strašni i Manguel su trebali poletjeti s pariškog Orlyja za Ljubljanu, gdje će ih čekati naš vozač. Oni su na aerodromu u Francuskoj, vozač na putu ka Sloveniji, a nama stiže vijest da zbog nevremena avion neće sletjeti u Ljubljanu već u Veneciju. Naravno da je veliki intelektualac i pisac, autor knjige 'Noć u biblioteci', Alberto Manguel, te godine bio počasni autor Sajma i trebao ga je sljedećeg dana u podne otvoriti. Kako se nije koristio mobitelom, nismo mu mogli javiti za promjenu, pa sam nazvala Strašnog kojeg tada nisam poznavala, opisala mu kako Manguel izgleda i zamolila da ga pronađe na Orlyju. Bio je to krik očajnice: Strašni mi je zvučao izgubljeno i rastreseno, a ja sam od njega tražila nešto potpuno suludo, s obzirom na to kakva gužva vlada na Orlyju. U jednom trenutku sam se pomirila s tim da Manguel neće otvarati Sajam i smišljala tko će ga zamijeniti, a onda se javio naš vozač sa spasonosnom rečenicom: 'Obojica su u autu!'. Čekali smo, Manguela, a još više našeg heroja Strašnog. Očekivala sam nekog ogromnog, namrgođenog, odlučnog čovjeka, ali, pokazalo se, Strašni nije uopće strašan, krhko je biće i likom i dušom, jedan je od najnježnijih ljudi koje sam upoznala. Na pitanje kako je pronašao Manguela među tolikim ljudima na Orlyju, on je, s onim svojim umiljatim poluosmijehom, odgovorio kao da je imao najlakši zadatak na svijetu: 'Pogledaj ga, njega ne možeš promašiti'', kaže Vodopija.

Samo iz sebe, kaže Vodopija, čovjek ne može izvući ogromnu energiju, osjećaj odgovornosti i požrtvovnosti. Njoj sve to, kaže, daje ekipa s kojom surađuje i vjeruje da im to i sama vraća.

'Sam možeš nešto, a u dobroj ekipi sve. Istina, tražim puno od svojih suradnika, ali jednako i od sebe. Nerijetko i pretjerujem s obimom posla koji im zadajem, ali me razumiju jer vide koliko pretjerujem namećući sama sebi pakleni ritam rada. Znaju da ću ih uvijek zaštiti, da nikad neću posustati kad je Sajam u pitanju, da ću u javnosti preuzeti i svoje i njihove greške, da ću uskočiti i u 'najjednostavniji' izvršni posao ako je to potrebno i to mi obilato honoriraju svojim radom. Imam mnogo nadimaka koje mi je nadjenula moja ekipa, a najdraži mi je 'Ledolomka'. E, to je trebalo zaslužiti. Ono što me ispunjava je najbolje izrazio Mauricio Ferlin jednim anagramom posvećenom ekipi Sa(n)jam knjige u Istri: 'Grije nas mistik unija!'', kaže Vodopija.

Emir Imamović Pirke: Magdalena ima energiju nuklearnog reaktora

Emir Imamović Pirke smatra kako Magdalena Vodopija ima energiju nuklearnog reaktora, upornost vode koja, kako znamo, sebi uvijek nađe neki put i, još uvijek!, fanovski odnos prema književnosti i onima što je stvaraju.

'Pa tako punih 30 godina u kojima je kroz Pulski festival knjige i autora - Sa(n)jam knjige u Istri prošlo preko tisuću suradnika i suradnica, nerijetko znatno mlađih od Magde, a samo je ona tu od prvog i, ma što govorila o povlačenju, ostat će još dugo. Ona, naime, na Sajmu ne radi već sa Sajmom živi, demonstrirajući spremnost da, ako će pomoći programu, natjera stijene da se pomaknu i zbog toga budu sretne“, kaže Imamović za tportal.

'Nikad nisam pomislila je li mi ovo trebalo'

Vodopija na koncu kaže kako nikad nije pomislila je li joj sve to trebalo u životu jer se u svijetu knjiga i književnosti najbolje osjeća i ne bi ga mijenjala.

“A ako sam još što željela u životu, onda je to plovidba morima bez cilja, s masom knjiga u potpalublju“, zaključuje Magdalena Vodopija, osnivačica i direktorica Sa(n)jam knjige u Istri.