Slavne biografije kako orkestra, koji je u 160 godina povijesti stasao pod vodstvom Gustava Mahlera, Wilhelma Furtwänglera i Herberta von Karajana, tako i dirigenta Lorina Maazela, u svakom su slučaju preduge i prebogate za novinski izvještaj. Uzevši u obzir samo njihovu reputaciju, već se i prije samog gostovanja dalo sasvim razumno pretpostaviti da bi se moglo raditi o jednom od ključnih događaja sezone.

Po ustaljenom domaćem običaju, otvorenje je započelo nezaobilaznim protokolom. Predugim, brbljavim i mahom suvišnim. No već je prva skladba večeri, rjeđe izvođena Suita br. 3 u G-duru Čajkovskog, dala jasno naznačiti zašto je Dvorana Vatroslava Lisinskog ispunjena do posljednjeg mjesta. Meki i zaobljeni ton gudača već je u prvom melodičnom stavku Elégie otkrio publici svu rafiniranost i njegovanost zvuka Bečke filharmonije.

Središnji dio večeri predstavljala je bez dvojbe izvedba Pete simfonije Dmitrija Šostakoviča. Djelo je praizvedeno 1937. nakon što je skladateljeva opera 'Lady Macbeth Mcenskog okruga' denuncirana od strane Staljinova režima kao antinarodna, a represija je za jednog od glavnih skladatelja sovjetskog doba postala itekako opipljivom.

Umjesto da se po tko zna koji put raspravlja o tome do koje mjere djelo slijedi konvencije i ideologiju staljinističke epohe, a do koje je pak izvrće ironiji i parodiji, čini se puno umjesnijim podsjetiti da je to maestralno ostvarenje simfonijske literature 20. stoljeća i jedno od najsugestivnijih.

Kako zbog golemog izvođačkog aparata kojeg zahtijeva, tako i zbog izloženih solističkih dionica (flauta, klarinet, violina), izvedba Pete simfonije može lako, u rukama manje spretnog orkestra i dirigenta, zapasti u neartikuliranost i nekoherentnost. Bečki filharmoničari pod vodstvom veterana Maazela pružili su, prije svega, jednu uravnoteženu interpretaciju podržanu zavidnim tehničkim umijećem koje vlada u svim sekcijama orkestra te tako na najbolji mogući način oslobodili znatne (i u mnogočemu, implicitne) značenjske potencijale djela.

U trećem, tankoćutnom stavku Largo, sublimnoj epizodi orkestralne suzdržanosti, na vidjelo je izašla disciplinarost sviranja, cizeliranost fraze i pomna kontrola dinamike, dok se u četvrtom, furioznom stavku Allegro non troppo sa zagonetnim maršem, egzemplarno razotkrila preciznost i usklađenost sekcija.
Vodstvo Lorina Maazela otkrilo je ne samo njegovu duboku i dugotrajnu povezanost s orkestrom, već i svu učinkovitost i svrsishodnost jedne ekonomične, a opet esencijalne dirigentske geste.

Za bis je, nakon glasnog odobravanja publike, odsvirana uvertira opere 'Ruslan i Ljudmila' Mihaila Gilnke, kratka i završna demonstracija briljantnosti zvuka i neusiljene virtuoznosti bečkog orkestra.