Riječki vrtićarci i osnovnoškolci izgleda jako vole matematiku - ali i dječju umjetnost - što nas u redakciji kulture tportala posebno veseli. Naime, nova predstava 'Nula' Marije Maksimović, inače docentice na Odjelu za matematiku Sveučilišta u Rijeci, popunila je u studenom sve tri izvedbe - i za svaku se tražila karta više. Maksimović je, inače, kreatorica i ranije uspješno izvođene predstave 'Male tajne profesorice Šifrice', a svojom novom lutkarskom predstavom nastavila je popularizirati matematiku i znanost općenito kroz formu lutkarskih predstavi za najmlađe. Njezina posljednja predstava priča je o jednom posebnom broju koji traži svoje mjesto pod suncem. Ova raspjevana edukativna priča - stoji u najavama predstave - uči nas o prihvaćanju drugih i samih sebe, a mi smo, dakako, 'priveli' autoricu na razgovor kako bismo saznali nešto više o njezinoj znanstvenoj karijeri, ali i o lutkarskim predstavama koje u Rijeci izazivaju priličan interes.

Vi ste docentica s Odjela za matematiku Sveučilišta u Rijeci. Otkud interes za lutkarstvom, kazalištem?

Interes za kazalište je postojao od mojih osnovnoškolskih dana, sjećam se da sam već tada počela izvoditi po kući neke mini izvedbe i to se onda nastavilo kroz godine. Nisam nikad imala nikakvu formalnu edukaciju, ali sam stalno bila u doticaju s kazalištem i prvenstveno suvremenim plesom. Imam iza sebe dosta izvedbenog iskustva s raznim koreografima i plesačima, prvenstveno je tu moja Martina Rukavina, ali i iskustva u stvaranju predstava, poput asistencije redatelju Mariju Kovaču. Jednostavno volim rad i iza pozornice, ali i onaj pod reflektorima. Lutkarstvo mi je uvijek bilo intimno i drago, iako nisam imala doticaja s lutkarstvom u izvođačkom smislu do stvaranja Šifrice (predstava Male tajne profesorice Šifrice). Za Šifricu mi se to činio kao najbolji izbor, svidjelo mi se kako funkcionira, pa smo nastavili i s Nulom u tom smjeru.

S prvom vašom predstavom - 'Male tajne profesorice Šifrice' - odradili ste gostovanja po cijeloj Hrvatskoj. Kako su djeca prihvatila predstavu, koje su to tajne profesorice Šifrice, odnosno o čemu se radi predstava?

Dobili smo puno lijepih komentara od djece, ali i od roditelja. Čini mi da je zabavna i zanimljiva i jednima i drugima. Predstava je nastala slučajno, htjela sam napraviti slikovnicu o šifriranju, ali mi je kolega s Odjela za fiziku, Marin Karuza, predložio da uz slikovnicu napravim predstavu i tako je sve krenulo. Predstava govori o jednoj ljubavnoj tajni Šifrice koja na različite načine pokušava sakriti istu od Radoznalića te u tome uspijeva uz pomoć matematike i svog prijatelja profesora Kriptića. Uz predstavu smo napravili istoimenu slikovnicu te interaktivnu web stranicu.

Kako kombinirate vašu profesionalnu fakultetsku karijeru i onu lutkarsku?

Bude svakakvih kombinacija, ali nemam za sada problema s time. Intenzivniji periodi su u fazi pripreme predstave, ali se onda to smiri. Za Šifricu mi je trebalo dosta vremena za pripremu, ali za Nulu je već bilo sve puno brže i jednostavnije.

Kada i kako stižete pripremati predstave i lutke, tko su suradnici koji vam pomažu?

Kad je proces pripreme predstave u tijeku, lovim svaki slobodan trenutak za to. Moj dečko Igor Malnar, profesor likovne kulture u školi Nikola Tesla, je moj najbitniji suradnik. On radi lutke, scenografiju i sav vizual, a ja osmišljavam i izvodim. To mi je velika prednost jer iskomuniciramo sve potrebno jako brzo i dobro se razumijemo i nadopunjujemo u tome. U Šifrici je uz mene glumila diplomirana glumica Anja Sabol, a u Nuli sam odlučila biti sama na sceni, što je dosta izazovno jer uz to što izvodim predstavu sam i scenska radnica, brinem o svjetlu, muzici, svim tim detaljima koji predstavu čine čarobnom. Također bi spomenula prijateljicu Maju Ogrizović koja nam je zadužena za komunikaciju sa zajednicom i pomože nam s apliciranjem predstava na javne natječaje.

Vaša nova predstava donosi priču o neprihvaćenoj Nuli koja misli da ne pripada niti jednom skupu brojeva, a zapravo je najvažnija za apsolutno svaki skup. Što vas je ponukalo da radite baš tu i takvu predstavu?

Nula mi je uvijek kao koncept u bila fascinantna upravo svoje važnosti u matematici i znanosti općenito, ali i te ideje ničega (ali i svega) koju nosi sa sobom. Izabrala sam je jer preko nje mogu ukazati i na društvene teme koje se dotiču svih nas — svako se od nas nekada osjećao kao Nula, zar ne? Uz Nulu se u predstavi i pojavljuje broj Jedan. On je onaj lik koji vam je oslonac, koji vas bodri i ohrabruje kad vam je teško i kad se osjećate kao Nula. Moj broj Jedan je uvijek bila moja mama Luca kojoj je i posvećena ova predstava. Uz predstavu, izradili smo i edukativnu web stranicu https://nula.com.hr. Za sve one koji žele znati više.

Vi ste doktorica znanosti koja osmišljava i izvodi lutkarske predstave, sve kako bi se klinci zaljubili u matematiku, ali i kako biste problematizirali neke od ključnih tema njihove ere. Zašto djeca danas ne vole matematiku, i koje su to goruće teme iz njihovog odrastanja za koje smatrate da su podložne lutkarskim interpretacijama?

Mislim da među djecom matematika nikad nije bila popularna, treba za nju puno rada i nerad se jako brzo osjeti, ali nasuprot tome kad je dobro upoznate ona postaje čista i jednostavna. Za razumijevanje i ljubav prema matematici uz rad treba biti i netko tko će nam otvoriti vrata prema njoj, netko tko će nam olakšati trnovite faze i tko će nas potaknuti da zaronimo dublje. Što se gorućih tema današnje djece tiče, mislim da su nam svima iste, univerzalne — ljubav, prihvaćanje, prijateljstvo, gubitci. Njih svi osjećamo, o njima svi mislimo, bez obzira na vrijeme u kojem živimo. I upravo te teme trebaju svakakve interpretacije kako bi mi sami lakše došli do naših odgovora.

Za premijeru vaše Nule u Rijeci se tražila karta više. Kako vam je uspjelo postići toliki interes za vaše predstave?

Mislim da to možemo zahvaliti Šifrici, koja je divno primljena i koja je privukla svoju publiku i na Nulu. Neki su pak čuli za Šifricu, ali ju nisu imali prilike gledati, pa su došli baciti oko na Nulu, da vide što radimo. A i roditelji danas zaista puno pažnje posvećuju svojoj djeci i zainteresirano ih izlažu stvarima koje smatraju dobrima za njihov razvoj. Šifrica, Nula i ja smo iznimno ponosni na poklonjeno povjerenje i zahvalni našoj divnoj, toploj i nasmijanoj publici. Koja, moram reći, jako dobro zna matematiku!

Koji su vaši daljnji planovi s kazalištem i lutkarstvom?

Za sada nemamo konkretnih planova. Nula je tek, hajdemo tako reći, ispečena. Za sada nastavljamo s izvedbama Šifrice i Nule. Slobodno nas zovite, rado ćemo se odazvati. A kada nam dođe neka zanimljiva ideja na pamet, bacamo se na izradu nove predstave, slikovnice ili pak mobilne aplikacije.

A sa znanošću? Na kojim projektima trenutno radite?

Trenutno surađujem s kolegicom s Odjela za matematiku, Sanjom Rukavinom, na području diskretne matematike. Svašta zanimljivo pripremamo, no još je prerano da o tome detaljnije pričamo. Bit će svega zanimljivoga, obećavam!

Po čemu je matematika bliska kazališnoj izvedbi?

Meni su i matematika i kazalište beskrajno privlačni kreativni procesi.

Ima li nade za lutkarstvo u eri gadgeta i mobilnih aplikacija? Ako da, zašto da?

Nadam se da ima. Mislim da se klinci lakše identificiraju s lutkama, ali možda se i varam. Gadgeti i razne aplikacije su isto zanimljive i mogu biti iznimno poticajni, ali mislim da su iskustvo kazališta, kao i energije koju dobivaš neposredno od izvođača te osjećaj zajednice koju gradiš s publikom ipak neprocjenjivi i, rekla bih — nezaobilazni! Nema straha za lutkarstvo.