U Hrvatskoj je održan prosvjed novinara zbog premlaćivanja novinara Dušana Miljuša. Urednik si u Playboyu, kakvo je stanje medija u Srbiji?

Playboy je jedan od rijetkih medija u stranom vlasništvu koji ima otvorenu opciju da se bavi politikom, pa koristimo priliku da ukažemo na neke teme koje magazini u Srbiji sad ili ne žele ili ne mogu otvarati. Generalno, stvara se masovna histerija koja je mnogo češće rezultat političkog marketinga, a ne realnog stanja stvari, kao što je bila ona vezana uz Kosovo.
Nadam da će tome uskoro doći kraj ulaskom u EU jer zemljom upravljaju tajkuni, prije svega Miroslav Mišković i još neki iz Miloševićevog doba. Oni imaju ogromne pare i u stanju su kupiti svakog ili uplašiti svakog, tako da onda, koliko god sloboda tiska bila načelno proklamirana, ona zapravo ne postoji jer biva kupljena njihovim parama.

Može li se njima doista stati na kraj ili se svodi na to da ih se prihvati?

Mislim da je to borba protiv vjetrenjača; tko se nakrao, taj se nakrao. Radi se o tome da drugi ljudi trebaju dobiti neku šansu u ovom zatvorenom sistemu u kojem nema nikakvog nadgledanja. Naravno da će ući strane korporacije, mnogo jače od tih tajkuna koji upravljaju Srbijom, ali stvar je u tome da netko tko želi nešto napraviti može preskočiti namještene državne natječaje i da se obrati nekim europskim fondovima. Prije svega mislim na umjetnike jer sam i sam umjetnik. Ono što fali je da svi imamo podjednake šanse, a to trenutno nije tako.
Ne bih htio zvučati kao zagovornik EU-a pod svaku cijenu, jer je ona prije svega još jedan globalistički projekt koji bi trebao od Srbije napraviti normalnu zemlju da narod odlučuje treba li ući ili ne, ali izgleda da narod nije sposoban sam od svoje zemlje napraviti normalnu državu i mora se stvarati odvratna slika da EU daje neke uvjete da bi ti ušao u nju, a to je krajnji cilj. To nije točno.

Krajnji cilj je da živiš u normalnoj državi. EU može i ne mora biti. Nisam za globalne korporacije jer su one i dijelom krive za rat i raspad bivše Jugoslavije.

REVOLUCIJA JE MOGUĆA NA INDIVIDUALNOM PLANU

U romanu 'Kandže', izdanom i u Hrvatskoj, pišeš o studentskim prosvjedima protiv Miloševića. Jesu li prosvjedi išta promijenili, kako izgleda život mladih u Beogradu danas?

Naravno da nisu, to što se događalo prije pada Miloševića doprinijelo je jedino da ljudi shvate da je nešto moguće, da, kad nešto započnu, to mogu dovršiti. Danas revoluciju treba izvoditi na nekom individualnom planu.
Treba shvatiti da i sutra, kada budemo blizu EU-a, ako sam ne zapneš i ne radiš na sebi, ništa ti se neće promijeniti. Bio bih licemjeran kada bih o gradu u kojem sam postigao uspjeh i u kojem živim govorio nešto loše.

Tvoji likovi su politički motivirani, čega nema toliko u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Kako je Srbija imala Miloševića, tako je Hrvatska imala Tuđmana, koji je na specifičan način ucijenio ljude time što je i danas ostala sva hvala njemu što imate svoju državu.
Mnogo stvari je rađeno zajednički, svi ti susreti Miloševića, Šarinića i Tuđmana, dogovori o dijeljenju Bosne i dijeljenju svojim sinovima i kćerkama - to je bilo suština svega što se događalo.
Ljudi osjećaju pijetet prema Tuđmanu kao prema prvom predsjedniku i najodgovornijem za nastanak nezavisne Hrvatske, a trebali bi stvari pogledati i s drugih strana. Uvjeren sam da bi nezavisne Hrvatske bilo s Tuđmanom ili bez njega, kao i nezavisne Srbije, i to po mnogo nižoj cijeni. Mora proći jedan period da ljudi prestanu gledati na svoju državu kao na nešto što mogu izgubiti, dobili su je i izborili i trebaju živjeti slobodno i bezobrazno i otvoreno kritizirati svakog tko im uništava život u njoj.

PIŠEM SRPSKO-HRVATSKIM JEZIKOM

Kakav odnos imaš s hrvatskom književnom scenom?

Iskreno, u Hrvatskoj podjednako vidim svoju književnu domovinu kao i u Srbiji. U Hrvatskoj imam agenta, izdavača, zovu me na Festival europske kratke priče, Edo Popović me preporučio za stipendiju u Grazu i svima im hvala. Kako knjige nemaju određeni rok trajanja, ne bojim se da će sutra ili za koju godinu u Hrvatskoj izaći neka moja druga knjiga.

Tvoj roman 'Kandže' izdao je Profil u originalu. Kako gledaš na pitanje jezika?
'Kandže' su objavljene u originalu, i to na inzistiranje izdavača i vama bi bile manje zanimljive da su prevođene. Ja sam i dalje pobornik toga da svoj jezik i pismo u Srbiji nazivam srpsko-hrvatskim, a ovdje hrvatsko-srpskim.
Rekao bih da pišem i da govorim na srpsko-hrvatskom jer sam tako naučen i ne mogu naći toliko drastičnu razliku u jezicima na kojima ti i ja pričamo. Više je to stvar neraščišćenih stvari među ljudima i zemljama, a ne jezika.

O čemu sad pišeš?

Trenutno sam u fazi kada s vlastitim narodom pokušavam razjasniti što se točno dogodilo u prošlosti i što bi trebalo raditi danas da bi se normalno živjelo – to je roman 'Čudovišta' koji se sastoji od dvije knjige. Roman prati djecu koja u 1986. imaju deset, jedanaest godina, Titovi pioniri koji žive u utopiji i život im se naglo mijenja, pa počinju uviđati što im se događa, a druga knjiga pokazuje te junake danas. Ideja je pokazati da smo se dovoljno razračunavali s prošlošću, ljudi moraju shvatiti da imaju jedan život i da sami postavljaju granice, da je život samo jedan.

Koliko imaš odriješene ruke da radiš sve što želiš?

Imaš ako si iole pametan. Ako si monstrum i budala, netko će te strpati iz rešetaka, sve je osobni izbor, a društvo će ti stati na put.

Treba doživjeti sistem u kojem se nalazimo kao nametnut, kao nešto što je radila većina bez nas, u okviru tog sistema čovjek se mora maksimalno otvoriti i privatno slobodno raditi što hoće – poanta života je taj mikroplan, ne mijenjanje sistema, što je nemoguće na razini manjine. Svoj osobni sistem treba usmjeriti prema samom sebi.

PROBLEM S FEMINISTICAMA

Fotografirali su te za kalendar časopisa Queeria, nakon čega si imao problema s feministicama. Bi li ponovio isto?

Napravio sam to jer kod nas vlada geslo 'prebij pedera', a nije mi jasno odakle ide homofobija, kad to spada u domenu privatnog.

Svima je bilo zanimljivo i zabavno kako sam se ja, koji u Srbiji glasim kao 'mačo urbana ikona', slikao za kalendar.

Ali to su ti apsurdi koji ustvari nisu apsurdi, to je potpuno normalno, suludo je da se trebaš slikati da bi pružio potporu nekoj manjini. Ali budući da smo mi zemlja takva kakva jesmo, uskoro sam saznao da je u nekim lezbijskim i feminističkim organizacijama taj kalendar nalažen bez kolovoza, a čik pogodi tko je bio kolovoz.

Pazi, ja se slikam da branim nečija prava da ga netko ne odvali od batina, a onda se našla neka ljubomorna idiotkinja kojoj nije bilo drago da ih brani Marko Vidojković, tip na kojeg se ribe lože.

Ne bih to, naravno, više ponovio jer netko ne zaslužuje da se ti za njega boriš ako on to ne zna poštivati. Nije im palo na pamet da me pola Zvezdinih navijača pitalo zašto sam se slikao pederima za kalendar.

Imao si problema i zbog jedne priče koja govori o djevojci koja je opsjednuta silovanjem.

Ljudi nisu otvoreni za sve teme, izgubili su kulturu čitanja, ne mogu shvatiti da neke stvari koje ja pišem trebaju gledati iz pozicije glavnog junaka i, ako napišem da je glavni junak hipohondar, to ne znači da sam ja hipohondar, ako pišem o junaku čija je riba bila opsjednuta silovanjem, to ne znači da je to tako, to je samo 'point of view' glavnog junaka… Mrze me feministice, ne može se napraviti razlika između feministica i nacionalista koji ne znaju čitati moje priče. Možda bi nacionaliste i feministkinje kod nas trebalo malo zaključati u krevet.

To je sve stvar nekog intimnog ćeifa, ne postoji nijedna tabu tema za pisanje, ni u umjetnosti ni u novinarstvu, nikoga ne treba štedjeti, ljude treba dijeliti samo na dobre i loše, na normalne i na budale, a ne po spolu. Ako netko kaže da su žene pod svaku cijenu normalne i da im se blaže sudi nego muškarcima, onda ću ja uvijek uprijeti prstom na Miru Marković i pitati ga što misli o njoj, jer je i ona, eto – žena.

BIOGRAFIJA

MARKO VIDOJKOVIĆ rođen je 1975. godine u Beogradu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu. Jedan je od najčitanijih srpskih autora mlađe generacije. Priče je objavljivao u časopisima te u knjigama 'Projekat Bukovski', 'Na Trećem trgu' i 'Podgoričke noći'. Dosad je objavio romane 'Ples sitnih demona', 'Đavo je moj drug', 'Pikavci na plaži', 'Kandže' i 'Sve crvenkape su iste' te zbirku priča 'Bog ti pomogo'. 'Kandže' su dosad doživjele osam izdanja i ukupno 20.000 tiskanih primjeraka, a 2005. bile su najprodavanija domaća knjiga u Srbiji i druga najčitanija domaća knjiga u srpskim bibliotekama. Za tu je knjigu Vidojković dobio nagrade Zlatni bestseler i Kočićevo pero. 'Ples sitnih demona' preveden je na njemački i objavljen je 2005. u izdanju Horlemann Verlag, a 'Kandže' su prevedene na slovenski i objavljene u Hrvatskoj. Marko Vidojković trenutačno radi kao izvršni urednik srpskog Playboya.