U prvom desetljeću ovog stoljeća Zagrebom su prolazili najzanimljiviji svjetski džezisti. Bila je to samo jedna od zasluga legendarnog glazbenog promotora Mate Škugora, čovjeka čiji nas koncerti uveseljavaju više od dva desetljeća. Krajem spomenute dekade NO Jazz Festival se ugasio - mislili smo nakratko. Ipak, pauza je potrajala do ove jeseni, odnosno dugih 15 godina, kada je Škugor odlučio uskrsnuti svoje čedo. Zagreb će tako ovog mjeseca opet postati poprište vrhunskih jazz koncerata, što je bio povod da mu postavimo uobičajenih pet pitanja. Zanimalo nas je što ga je potaknulo da ponovno pokrene festival i zamolili smo ga da nam ukratko predstavi izvođače koji stižu u Zagreb, ocijeni naš odnos prema jazzu, osvrne se na knjigu koju je u međuvremenu objavio te nam otkrije ima li u planu još koncerata.

Nakon 15 godina pauze i potpuno neočekivano vraća se Zagrepčanima omiljeni NO Jazz Festival. Što vas je potaknulo da ga ponovno pokrenete?

Glavni okidač bio mi je briljantan prošlogodišnji nastup australske grupe The Necks u Vintage Industrial Baru. Imao sam pred sam koncert dvojbe o tome što će se te večeri dogoditi - budući da ih nije bilo dugih 16 godina - pa nisam mogao znati sjeća li ih se nekadašnja te imaju li neku novu publiku, a uz to je u pitanju bio njihov prvi zagrebački nastup bez kombinacije sjedenja i stajanja, što je kod mene pobuđivalo određenu skepsu kad je u pitanju održavanje koncentracije publike koja isključivo stoji. Ispostavilo se srećom da mjesta strahu nije bilo, jer em je taj koncert, kao i svi njihovi prethodni, bio rasprodan, em je publika u potpunoj tišini i fokusirano pratila ono što se zbivalo na pozornici. Tad sam shvatio koliko mi je nedostajalo ono čemu sam posvetio većinu vremena i energije u prvih deset godina ovog stoljeća, a to je NO Jazz festival.

Možete li ukratko predstaviti izvođače koji stižu u Zagreb?

Kad bih ih morao predstaviti jednom rečenicom, rekao bih da nam dolaze vrhunski džezisti i improvizatori koji su nekad bili redoviti festivalski gosti, a kojima je Zagreb svojevremeno bio gotovo nezaobilazna stanica na proputovanjima Europom. David Murray, doduše, nikad nije svirao na ovom festivalu, ali smo zato njegovu sjajnu norvešku ritam sekciju viđali ako ne svake, onda barem svake druge godine - mahom u kombinaciji s Matsom Gustafssonom kao The Thing. Rob Mazurek je do sredine nultih već bio izrastao u jednog od predvodnika novog čikaškog jazza, koji je postupno izbrisao ionako neprirodne granice, u prošlosti često postavljane između jazza, rocka i elektroničke glazbe, što ga čini savršenim partnerom za naše sjajne Roj osa, dok su već spomenuti The Necks svojim hipnotičkim repetitivnim izvedbama već odavno izgradili status po mnogočemu jedinstvene avangardne koncertne atrakcije. Oduvijek mi je najdraži bio onaj trenutak u kojem bi nakon gotovo jednosatne improvizacije dvorana eksplodirala od emotivnog naboja publike koji se postupno nakupljao, nakon čega sam znao da slijedi bis od još barem 45 minuta. S vremenom su i formalno počeli dijeliti nastup na dva seta, jer premda bis nikad nisu planirali, nije bilo šanse da ga izbjegnu.

Kakav je naš odnos prema jazzu?

Ako govorimo o odnosu institucija kojima je jazz desetljećima služio tek kao pokriće da se u javnosti može plasirati teza o otvorenosti te oponirati onima koji su s pravom prigovarali da se javnim sredstvima pod okriljem glazbe sufinancira skoro isključivo klasika, onda se nije puno toga promijenilo. Istina je, doduše, da su Ministarstvo kulture i Grad Zagreb posljednjih godina liberalizirali svoj pristup te dozvolili da i sva ostala glazba dođe pod okrilje vijeća za glazbu, ali stvarnu, sustavnu promjenu njihovog odnosa prema jazzu i dalje ne vidim. Evo, otiđite do blistave nove zgrade Muzičke akademije u Zagrebu i recite im da biste studirali jazz. Odgovor neće biti potpuno isti kao što je bio prije dvadeset godina jer je zahvaljujući ludom entuzijazmu pojedinaca danas na njoj moguće upisati izborne predmete poput improvizacije ili jazz orkestra, ali zamisao o osnivaju jazz odsjeka na Muzičkoj akademiji kod nas je i dalje čista utopija.

Ako pak govorimo o odnosu građana, dakle publike, prema jazzu, onda je tu slika potpuno drugačija nego što je bila prije dvadesetak godina. Publike, pogotovo one mlade, neusporedivo je više i ona je daleko otvorenija i zahvalnija nego nekad. Ali o tome mainstream mediji uglavnom šute i posljednjih godina zauzeti su eksploatiranjem jedne te iste priče u kojoj su u glavnim ulogama zagrebačka Arena i beogradske cajke.

U međuvremenu niste mirovali - izdali ste knjigu o svojim glazbenim avanturama. Kako ste zadovoljni njezinim prijemom?

Na pisanje knjige nagovorio me i objavio ju je Krešo Blažević - vlasnik glazbene knjižare i izdavačke kuće Rockmark. Budući da sam navikao biti u pozadini i osiguravati onima za koje sam smatrao da stvarno imaju nešto reći da to i kažu na najbolji mogući način, teško mi je bilo priviknuti se na potpuno drugačiju ulogu i na nju se nikad ni nisam potpuno privikao. Ali danas mi je drago što sam je napisao, u prvom redu zbog nekih mladih ljudi koji su u njoj otkrivali informacije o glazbi i izvođačima koji su meni mijenjali život, a oni za njih nisu dotad i možda nikad ni ne bi čuli u šumu nezamislive količine informacija koje je sve teže filtrirati. Ono što me stvarno iznenadilo bio je interes publike i činjenica da je inicijalna naklada knjige rasprodana u manje od pola godine, nakon čega smo u tišini napravili njen dotisak.

Možemo li se nadati daljnjim koncertima u vašoj organizaciji?

Nemam nikakve čvrste planove jer mi život više ne ovisi o poslu glazbenog promotora, kojem sam bio potpuno posvećen skoro 25 godina. Srećom, isplatila mi se diploma koju sam svojevremeno poklonio roditeljima i danas radim zanimljiv i kreativan posao u vrhunskoj IT firmi, a kad su koncerti u pitanju, jedino je sigurno da ću i dalje volontirati u fantastičnom Supervalu.