Milan Trenc danas predaje filmsku režiju na odjelu Animacije i novih medija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i ovo mu je treći film. Karijeru je započeo davnih dana u Poletu kao strip crtač i ilustrator, zatim je napredovao do Starta i Danasa, nekad uglednih i čitanih magazina u bivšoj zemlji, a zatim je početkom devedesetih otišao u New York, gdje je radio ilustracije za neke od vodećih američkih novina, kao što su NY Times, Wall Street Journal, Forbes i Fortune. Kako je u svojim ilustracijama mudro komentirao društveno-političku i ekonomsku situaciju, a uz to je bio brz i odgovoran, stekao je dobar status traženog ilustratora. Po njegovoj slikovnici 'Noć u muzeju' u Americi su snimljena tri filma s Benom Stillerom u glavnoj ulozi.

Svojedobno ste izjavili da ste nakon što ste prvi put pročitali Hektorovićevo 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' postali opsjednuti tim djelom. Što vas je najviše fasciniralo u tom djelu, koje je definitivno teško prenosivo na film?

U jednom trenutku doista me opsjelo to djelo, međutim, ne zbog toga što ja jako volim 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' nego zato što sam odmah na početku osjetio da to djelo ima potencijala za film. To se desilo jednog prijepodneva u Starom gradu na Hvaru. Uzeo sam knjigu u ruke, na engleskom, i pročitao tek nekoliko stranica, a zatim sam otišao na trčanje. Nakon što sam popio kavu u kafiću, otišao sam u Hektorovićev Tvrdalj, bilo je divno jutro, ptice su pjevale, ribice su plivale u bazenu. Odjednom sam imao viziju da taj trenutak i onaj otprije 500 godina, kad je tu živio Hektorović, izgledaju isto. Možda je neki kamen malo drukčiji ili list malo pljesniviji, ali je sve isto. Ono što gledam ja, gledao je i Petar Hektorović. Dakle, ta realnost postoji i sada i onda, na neki način je bezvremena, i pomislio sam da bi se ta njegova realnost mogla rekreirati u sadašnjosti i da ne bi bilo razlike. Počeli su mi se vrtjeti kadrovi pred očima, što mi se nikada u životu nije desilo. Bio sam znatiželjan i odlučio po tom spjevu snimiti film.

Napisali ste i scenarij za film. Jeste li se držali knjige, ili ste priču aktualizirali, odnosno, prilagodili duhu današnjeg vremena?

U osnovi scenarija je ljubavna priča koje zapravo nema u knjizi. Naime, iz biografije Petra Hektorovića znamo da se nikad nije ženio, ali da ga je naslijedila vanbračna kći. Ako je bila kći, bila je i ljubav, odnosno, majka, i kako se ta žena nikad kasnije nije spominjala, očito se s njom nešto dogodilo. Pretpostavio sam da je umrla, iako to ne mora biti točno. Ta ljubavna epizoda iz Hektorovićeve mladosti dalo je novu svjetlost na cijelo 'Ribanje…'. 'Ribanje…' je u osnovi opis trodnevnog putovanja u koje je ubacio dosta referenci na antičku književnost. Ja sam iz 'Ribanja…' izdvojio samo realistične elemente, koji su definitivno najbolji u cijelom spjevu, gdje opisuje njihove dnevne aktivnosti, te male zanimljive štiklece koji ne čine više od 15 posto knjige. Zapravo, htio sam oslikati kako je izgledalo putovanje nakon kojeg je Hektorović napisao tu knjigu. Ja čak ne ekraniziram tu knjigu nego pokušavam na osnovi ideja iz knjige zamisliti kako je to izgledalo u stvarnosti. Dodao sam neke Hektorovićeve snove i vizije, primjerice, treći dan putovanja koji se opisuje kao matter of fact, zamislio sam kao njegovu fantaziju: on je zbog vrućine i sunca bio malo deliričan i izmaštao je galiju i događaje oko nje jer mi se stvarna galija s misterioznim velikašem, osobito zato što neki stručnjaci tvrde da je Hektorović aludirao na Matijaša Korvina, hrvatsko-ugarskog kralja, nikako nije uklapala u priču.

O Hektorovićevom životu ne zna se mnogo. Jeste li tijekom istraživanja za film otkrili nešto što dosad nismo znali?

Kad sam odlučio da ću snimiti film prema 'Ribanju…', pročitao sam svaki papir koji postoji u Hrvatskoj o njegovim djelima i njegovom životu. Hektorovići su bili plemići, ali i notari tako da sam u istraživanju čak pronašao na Filozofskom fakultetu kopiju njihove prepiske upoznavši se i s tom stranom njihova djelovanja. Hektorović je napisao 'Ribanje…' kao svojevrsni samizdat i nakon toga je bio potpuno zaboravljen. Kasnije su ilirci naišli na taj spjev koji je bio na narodnom jeziku i to im je postalo zanimljivo. Zatim, kad su u Starom Gradu ispraznili neki šufit i počeli zamatati ribu i meso u papire, netko je u njima prepoznao Hektorovićeve spise. Tako je spašeno nešto od njegove baštine. Zanimljivo je da je u svojoj oporuci stavio klauzulu s molbom da Tvrdalj uvijek bude u vlasništvu jednog vlasnika, dakle, da se ne dijeli, međutim, nakon njegove smrti, Tvrdalj nikada nije bio u rukama samo jednog vlasnika. Dakle, njegovu oporuku nisu ispoštovali nego se već 500 godina natežu oko te palače. On nema potomaka, ali njegov stric je imao potomke, primjerice, galerist Toni Politeo je jedan od njih. Također, obitelj koja se brine o Tvrdalju također su potomci od tog pretka. A njegova vanbračna kći, ili unuka, udala se za Hanibala Lucića.

Snimali ste u Starom Gradu, Jelsi, zatim na moru, u barci. Jeste li imali podršku lokalaca s obzirom na to da se prvi put ekranizirao dio Hektorovićeva života?

Moram reći da su Stari Grad i grad Hvar podržali projekt, i financijski i s ljudima, sva vrata bila su nam otvorena, i bez pomoći lokalne zajednice nikad ne bismo uspjeli snimiti taj film. U filmu sve sporedne uloge glume lokalni glumci, što mi je bilo jako bitno. Snimanje je bilo jako naporno jer smo imali ograničena sredstva tako da smo morali u 20 dana završiti snimanje što nije bilo lako. Naime, imamo puno eksterijera, srećom, poslužilo nas je dobro vrijeme. Snimanje nam je donekle olakšalo snimanje s prirodnom rasvjetom, primjerice, ako Hektorović spominje svijeće ili logorsku vatru, mi također imamo samo svijeću ili vatru. Doduše, vozili smo sa sobom i rasvjetu, međutim, koristili smo samo prirodno svjetlo što nam je ubrzalo rad.

Je li vam Rade Šerbedžija bio prvi izbor za ulogu Petra Hektorovića?

Rade Šerbedžija je bio moj prvi i jedini izbor za ulogu Petra Hektorovića. On je također i pasionirani ribolovac tako da nitko drugi nije dolazio u obzir. S njim sam stupio u kontakt čim sam napisao scenarij, dakle, prije nekoliko godina, i Rade je svojim idejama pridonio finalnoj verziji scenarija. Primjerice, kad je pročitao prvu verziju scenarija, rekao mi je 'Milane, lijep ti je scenarij, ali što ću ja tu glumiti? Tu nema drame!' Zatim mi je rekao 'Ja tu vidim neke pijavice, neki mrak, neke rane…' Pomno sam ga slušao, sve što je govorio jako sam uzeo srcu. I film počinje s pijavicama! Kasnije mi je rekao 'Puno sam razmišljao o tom scenariju, najbolje bi bilo da oni njega ubiju!' Pomislio sam da ne mogu Nikola i Pasko ubiti Hektorovića, međutim, nisam u potpunosti odbacio taj prijedlog, koji je na kraju ukomponiran u film na vrlo zanimljiv način, no to vam ne želim otkriti. To je bila kreativna suradnja u kojoj je on zahvaljujući svom velikom instinktu, talentu i iskustvu nabacivao ideje, a ja sam bio dovoljno pametan da sam o njima razmišljao, mijenjao ih i prilagođavao te uključivao u film. Mislim da je film zbog njegovih ideja dobio barem 30 posto, a zbog Rade kao glumca 50 posto.

Poznato je da je film skupa igračka i da nije lako prikupiti novac, no vi ste imali sreću i uspjeli ste dobiti financijsku podršku od HAVC-a i lokalne zajednice. Je li snimanje filma u Hrvatskoj traumatično iskustvo?

Bilo bi nam puno lakše da smo imali solidniji budžet, ali bez obzira na skromna sredstva, uspjeli smo se dobro organizirati i ekipa je fenomenalno reagirala na sve jer nam je bilo jako stalo da snimimo film. Svi koji u Hrvatskoj snimaju filmove rade to iz ljubavi i potrebe, uz velike žrtve, a kad vam je toliko stalo da napravite neki projekt, onda ste zahvalni za svaka sredstva, koja dobijete. Ja sam zahvalan i HAVC-u i HRT-u te lokalnoj zajednici na potpori.

Već neko duže vrijeme postoje prijepori između filmskih djelatnika i HTV-a, koja se ne uključuje na adekvatan način u snimanje filmova. Koji je vaš stav o tome?

Mislim da je pogrešno što HAVC i HRT glume maltene sukobljene producentske firme, a riječ je o javnim ustanovama na državnom budžetu, koje bi trebale surađivati na dobrobit hrvatskih građana. Čim se počne tako razmišljati, već smo na krivom putu. Javni servisi, kao što su HTV i HAVC, trebali bi se dogovarati u dobroj vjeri. Šteta je što HTV nema više vlastitih produkcija, recimo, zašto ne snima više TV drama, koje nedostaju hrvatskoj kinematografiji? HAVC može financirati samo ograničeni broj filmova, dakle, ne može zadovoljiti sve apetite. No kad bi HTV sa svojom tehnikom, montažom i logistikom omogućio snimanje pet, šest filmova godišnje, makar i sa skromnim sredstvima, i kad bi redatelji znali da mogu snimiti neki TV film za HRT, makar nisu prošli na natječaju HAVC-a, to bi značilo jako puno za hrvatsku kinematografiju. Nema razloga da to ne postoji.

S obzirom na to da ste 12 godina proveli u New Yorku, gdje ste radili ilustracije i naslovnice za neke od najvećih američkih magazina kao što su Wall Street Journal, Forbes, Fortune i sličnih, a napisali ste i slikovnicu 'Noć u muzeju' po kojoj su snimljena tri filma, možete li reći što je vas kao ilustratora izdvojilo od stotine drugih koji su dolazili u Ameriku željni slave i novca? Koje odlike su vam pomogle da uspijete u tako oštro konkurenciji?

Čim sam došao u Ameriku, odmah sam se profilirao kao ilustrator koji se bavi društveno-političkim temama što je u to vrijeme u Americi bilo traženo, pogotovo politički ilustratori iz istočne Europe, gdje i nas ubrajaju. Dakle, moje ideje i način razmišljanja bili su važniji od mog načina crtanja. Osim toga, tada još nije bilo interneta, a kako sam ja živio na Manhattanu, u centru New Yorka, urednici su znali da me mogu nazvati u zadnji čas i naručiti ilustraciju jer sam bio brz i pouzdan. Mogli su me nazvati u 11 sati, a ja bi im isporučio ilustraciju u pet popodne.

Jeste li morali svoje političke ilustracije na temu političke, gospodarske i ekonomske situaciju prilagođavati specifičnom američkom tržištu, koje je ipak drukčije od europskog?

Morao sam se malo modificirati za američko tržište. Kad sam radio ilustracije u Hrvatskoj, često sam koristio literarne i povijesne reference, međutim, u Americi sam mogao koristiti mali broj referenci te sam nužno pojednostavnio svoje ideje. Drugo, u Americi se rade skice, obično tri, ali ponekad se dogodilo da sam napravio i po devet skica. Za moj način rada ilustracija karakteristično je da uvijek uz sagledavanje problema pokušam dati i neku sugestiju ili čak predložiti neko rješenje. Primjerice, kad sam za NY Times radio ilustraciju o američkom zdravstvenom osiguranju, koje je tragično kolabiralo sada u vrijeme korone, slao sam im nekoliko setova skica, međutim, nikako im nije bilo dobro. Tada mi je urednik rekao 'Ti pokušavaš naći rješenje. Zašto ne bi napravio ilustraciju u kojoj bi samo pokazao that is all very complicated (to je sve vrlo komplicirano)?' I sad imaju very complicated situation (vrlo kompliciranu situaciju).

Iz Amerike ste se vratili sa suprugom Japankom Akiko, koja je kiparica. Kako se ona uklopila u hrvatsko društvo?

Akiko je poslije Japana živjela na Filipinima, zatim u Americi, a onda je došla sa mnom u Hrvatsku tako da je cijeli njezin život bio putovanje s jednog mjesta na drugo. Privikavanje za nju nije bila novost – privikla se kao i svi mi. Sada radi u sklopu Rijeka EKP 2020 na projektu Susjedstva u mjestu Gornji kuti u Gorskom kotaru, koje ima zgodnu knjižnicu. Kako Akiko jako zanima ekologija, odnos vode i biljaka, nanolayeri i pohranjivanje raznih vrsta energije u vodu i zrak i slično, ona radi projekt u kojem istražuje odnos bukove šume i vode. Dakle, bavi se zanimljivim, novim stvarima, kao i mnogi mladi ljudi, koji su tisućama kilometara udaljeni od Thompsona i sličnih gluposti.

Kao ilustrator koji se zanima za društveno-političku situaciju, kako komentirate rezultate parlamentarnih izbora s obzirom na debakl SDP-a i činjenicu da je gotovo dvije trećine birača glasalo za desne stranke?

Zapravo, zadovoljan sam rezultatima izbora jer mislim da je HDZ zasluženo pobijedio. O HDZ-u se može raspravljati, ali Plenković je sposoban političar, za razliku od Bernardića koji je bezveznjak. Niti Milanović nije sposoban političar. Ja sam glasač SDP-a i kao doživotni ljevičar jako sam ljut na njihovo vodstvo i ono što su napravili od te stranke. Oni su toliko loši da nisam mogao smoći snage i glasati za SDP. Platforma Možemo! je dobra opcija, ali ja ne mogu čekati da se oni popnu sa sedam na 50 posto i preuzmu vlast od HDZ-a. Da je SDP kojim slučajem pobijedio na izborima, to bi oni shvatili kao znak da rade nešto dobro, a oni trenutno ne rade ništa dobro. Kao što je i HDZ smogao snage da makne Karamarka i uvede mlade ljude, nadam se da će i SDP napraviti reforme, promijeniti ovo vodstvo, koje ne valja, i osmisliti doista lijevi program i transformirati se u suvremenu lijevu stranku. Hrvatska je u većini lijeva zemlja, ali ljudi ostaju kod kuće i ne glasaju jer nemaju za koga glasati. Kako možemo glasati za ovaj nesposobni SDP koji uopće više nije lijeva stranka nego liberalna? Pa oni su htjeli otpustiti čistačice iz škola! Vratite lijevi predznak SDP-u, a tad ću ako treba ići s megafonom i reklamirati tu stranku.

Je li SDP izdao ideju socijaldemokracije?

Da, izdali su tu ideju i postali jednako klijentelistička stranka kao što je i HDZ. Oni su izmislili neke ideološke razlike kakve imaju i demokrati i republikanci u Americi, no kad se gleda iz ekonomske perspektive, ispada da je HDZ u nekim stvarima zapravo lijevije pozicioniran nego SDP. Građanima je ekonomska situacija važnija od bilo čega, međutim, SDP više ne želi biti ekonomska ljevica. Zato smo svi izgubljeni jer nemamo za koga glasati. Onda se pojavi neki Trump, koji jedini govori nešto o ekonomskim problemima ljudi i pobijedi na izborima. Ako se neće smoći hrabrosti da se ponovno idejno oformi ekonomska ljevica, to je globalna tragedija koja će nas odvesti u globalnu katastrofu. Ne znam zašto se toliko boje lijeve ideje? Zato da sačuvaju neku plaćicu?

Već godinama se vode prijepori oko Tita i njegovih zasluga, društvo se polarizira oko antifašizma i fašizma, a svako malo na dnevni red dolazi i pozdrav 'Za dom spremni', dakle, u javnost se guraju svjetonazorska pitanja. S obzirom na to da predajete na ALU, kako mladi ljudi razmišljaju u tome? Leži li u jačanju desnice razlog što je SDP izgubio svoje biračko tijelo?

Nije stvar u tome da netko zazire ili voli Tita, mladi ljudi se time uopće ne bave. Njih zanima razvija li se Hrvatska na pravi način, žele pravednije i ekološki osviješteno društvo, u kojem će ljudi imati mogućnost da napreduju i u kojem neće biti kriminala i korupcije. Siguran sam da većina Hrvatske ne bi željela vidjeti ustaški pozdrav, ali bi željela socijalnu i ekonomsku stabilnost u zemlji. Čak i oni koji vole taj pozdrav voljeli bi ekonomsku stabilnost i pravednije društvo. Zašto nam to nije glavna tema ako to svi želimo? U Hrvatskoj je teška situacija, ljudi nemaju posla, poljoprivreda propada, ljudi ne vide perspektivu. Najveći problem je u tome što nam je ekonomija u komi i bit će u komi sa ili bez pozdrava 'Za dom spremni'. A o tim problemima ljevica uopće ne govori! Ljudi žele da SDP predloži pametni, lijevi program i da stranku vodi pametan i sposoban čovjek. Valjda postoje sposobni lijevi intelektualci, koji mogu oformiti think thank, staviti kvalitetne ljude na liste i nešto napraviti. Idemo promijeniti pogled na ekonomiju i uvidjeti da industrijska ekonomija koja pokušava ostvarivati ogromne prihode više ne funkcionira. Možda nam danas treba ekonomija malih domaćinstava, malih tvornica, malih zanata pa idemo onda napraviti plan za mala ekološka gospodarstva, promijeniti poreznu politiku i omogućiti dobivanje kredita za imanja koja imaju samo dvije krave… Nama danas globalno treba nova filozofija života. Tu filozofiju trebali bi iskristalizirati lijevi intelektualci, ali oni se time ne bave.

Po društvenim mrežama već se mogu pročitati komentari da je zapravo dobro što je na izborima pobijedio HDZ jer će se sada Plenkovićeva Vlada morati iskazati u obnovi Zagreba nakon potresa.

Mislim da će potres koji je pogodio Zagreb biti super za BDP Hrvatske. Sav novac koji će se trošiti na obnovu računat će se kao da Hrvatska raste. I to će Plenković moći upisati pod stavku rasta BDP-a. Domaće i strane građevinske firme imat će posla, a bit će i prilika da se nešto zamrači sa strane, no rijetki će se baviti ljudima koji su ostali bez krova. To će sve postati velika ekonomska igra u koju će se mnogi rado uključiti. Ja se nadam da će Zagreb ipak popraviti bez obzira na sve.

Globalna pandemija uzrokovana COVID-om -19 izazvala je slom malih poduzeća, a brojni zaposlenici ostali su bez posla. Ekonomske prognoze za jesen iznimno su mračne. Osjećate li i vi, kao mnogi, strah od budućnosti?

Svi osjećamo veliki strah jer svi ovisimo o ekonomiji, direktno ili indirektno. U prvom valu pogođene su djelatnosti koje su u izravnoj vezi s koronom, međutim, ta kriza će se proširiti do zadnjeg zakutka društva jer će biti manje novca. Moramo se pribrati i izvući maksimalno iz ove neugodne situacije. Moram reći da sam razočaran slijedom događaja, naime, u prvom valu korone uspjeli smo očistiti Hrvatsku od virusa, ali nije mi jasno zašto su mjere u jednom trenutku potpuno ukinute. Gledano s ekonomskog stanovišta, Hrvatska bi više profitirala da je zadržala nultu stopu zaraze od korone što duže, a to je mogla postići tako da nije otvorila granice prema kriznim zemljama i otvorila noćne klubove. Čudi me što je Plenkovićeva Vlada dopustila da u drugom valu sve ide nizbrdo. Hrvatska živi od turizma i ako se sada proširi epidemija koronavirusa, propast će nam sezona, a to će pogoršati ionako tešku ekonomsku situaciju. Ako prožvačemo ovu sezonu, možda i preživimo.

Imate li vi afiniteta da se aktivirate u politici?

Siguran sam da bi se puno ljudi aktiviralo u politici kad bi vidjeli opciju koja nudi pozitivno rješenje. U ovoj situaciji u kojoj se zapravo ništa ne mijenja, nego se samo mijenjaju saborski zastupnici, glupo je aktivirati se. No nije samo Hrvatska u idejnoj krizi, cijeli svijet muči taj problem. Bilo bi lijepo da Hrvatska postane motorić razvoja i napretka, koji će zemlji omogućiti da bude ispred ostalih što smo već bili u prošlosti. Socijalizam u Jugoslaviji je bilo napredno društvo za koje većina svijeta ne zna da može postojati. Amerikanci poistovjećuju komunizam s gulazima i dugačkim redovima u dućanima, no mi smo imali pune dućane, rock muziku, firme koje su izmislile Sumamed i Elan skije. Jugoslavija je imala socijalističku ekonomiju, koja je sasvim dobro funkcionirala. To društvo nije bilo idealno i trebalo ga je nadograđivati i popravljati, ali valja reći da se propast socijalizma nije dogodio u Jugoslaviji.

Jeste li požalili što ste se vratili iz Amerike u Hrvatsku?

Ako sam o tome razmišljao prije godine dana, sada, kada vidim što se događa u Americi, više me ne zanima ta ideja. Čim sam stigao u Ameriku, odmah sam shvatio da se radi o društvu u kojem su duboko ukorijenjene nejednakosti i koje je daleko od tzv. američkog sna. Američko društvo ima brojnu under class bez zdravstvenog osiguranja, koja se nikako ne može izvući na površinu. To su uglavnom Afroamerikanci, no ima i puno hispanaca i bijelaca. Amerika se sada bavi problemom rasne nejednakosti umjesto da se bavi ekonomskom nejednakošću što je glavni problem američkog društva. Dok se to ne riješi ne može se riješiti niti rasna nejednakost. Žao mi je što Hrvatska pomalo postaje kao Amerika, ali nije mi žao što sam otišao iz Amerike.