Zadnjeg dana 9. festivala Miroslav Krleža, koji se održavao od 2. do 7. srpnja u Atriju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, izvedeno je i koncertno čitanje 'Djetinjstva u Agramu' u režiji i prema zamisli glumice i redateljice Senke Bulić, poznate publici po nezavisnim kazališnim projektima u kojima je interpretirala likove snažnih, nezavisnih žena, kao što su Patti Smith, Crna kraljica, Fedra i Jackie Kennedy. Riječ o emocijama nabijenim Krležinim uspomenama na djetinjstvo u kojima se pisac prisjeća svojih ministrantskih dana, bake Terezije Goričanec koja je ostavila velik trag na njegovo odrastanje te niz drugih događaja, koji otkrivaju Krležu u manje poznatom svjetlu. Taj projekt je ostvaren u koprodukciji s Gradskim dramskim kazalištem Gavella, ovogodišnjim partnerom festivala, koje je također, kao i ambijentalni teatar na Krležinom Gvozdu, stradalo u potresu u ožujku, a u njemu sudjeluje, kako ističe redateljica, izvrsna umjetnička ekipa - Filip Križan, Andrej Dojkić, Siniša Ružić, Ana Kvrgić, Franjo Dijak i Tena Nemet Brankov. Adaptaciju teksta napravila je Ana Prolić, kostime je osmislila Emilija Šušković Jakopac, za svjetlo je zadužen Alen Marin, a glazbeni izvođači su Lucija Barišić i Matija Antolić.

Krleža u svom 'Djetinjstvu u Agramu' donosi emocijama nabijene uspomene na vrijeme u kojem je bio dječarac od 10, 11 godina, prisjeća se ministrantskih dana, svoje bake Terezije Goričanec… Zašto ste izabrali baš taj Krležin rijetko izvođen komad?

Kroz razgovor s direktorom festivala Goranom Matovićem odlučili smo se za 'Djetinjstvo u Agramu' u formi koncertnog čitanja. Htjela sam se u kratkom vremenu koje mi je bilo na raspolaganju baviti tekstom koji predstavlja Krležine ishodišne slike i fascinacije, iz čega kasnije nastaje taj velik i snažan opus. Dnevnički zapisi važni su kao studiozno bilježenje jednog vremena, ali i za razumijevanje razvoja Krležinih kasnijih stavova koje komparira sa svojim prvim spoznajama iz djetinjstva. Dječja sjećanja, dojmovi, mirisi koje nosi i kod kasnijih iskustava… Ton jezika je težak, filozofski. Izmjenjuju se dječačka perspektiva i iskustvo zrele, rafinirane osobe. Napisao ih je 1942. godine u posebno teškom vremenu za njega. U ovoj adaptaciji zgusnut je vrlo bogat memoarski materijal prepun fantastičnih, ali i uznemirujućih slika. Snažno su ga obilježile slike progona kršćana, promjene u shvaćanju o prirodi čovjeka, zamjena kreacionizma Darwinovim evolucionizmom, udaljavanje od Crkve. U 'Fragmentima' Krleža ruši dječji oltar i gradi kazalište kao presudan oblik slobode. Najvjerojatnije ćemo se iduće godine nastaviti baviti projektom u proširenoj varijanti.

U fokusu ovogodišnjeg devetog izdanja Festivala Miroslav Krleža bio je Krležin Zagreb, a koji se odvijao pod geslom 'Ništa nas ne smije iznenaditi'. S obzirom na to da je riječ o koncertnom čitanju, kako ste zamislili projekt? Jeste li možda aktualizirali tekst motivom potresa koji je pogodio Zagreb?

Nisam na taj način tražila direktne poveznice u tekstu, bavili smo se slikama koje se ne upisuju direktno u današnje probleme, ali iz kojih se naslućuju kasnije preokupacije i velike teme. Uvijek pokušavam izbjeći direktnu asocijaciju, drugačije pristupam tekstu i njegovoj vezi sa suvremenošću.

Krleža je za vrijeme života izazivao oprečne reakcije zbog otrcanih ideoloških opaski tipa prijateljstvo s Titom, salonski komunizam, kućna pomoćnica i crni Mercedes. Što nama i vama danas znači Miroslav Krleža, pisac koji izjavljuje da je čovjek životinja te kritizira ljudsku glupost i licemjerje?

I dalje izaziva opreke u rasponu od odobravanja ili potrebe da ga se potpuno eliminira i omalovaži. Puno je neliterarnih okolnosti koje opterećuju odnos prema Krleži. Opreke koje izaziva ukazuju na tip odnosa koji je u našoj javnosti čest prema brojnim odlučujućim temama društvenog života, povijesti... Mene zanima njegova slojevita misao koja traži posvećenost. Obaveza kazališta je učiniti Krležu važnim novoj publici, ne ostaviti ga samo manjem krugu zainteresiranih. Mislim da Goran Matović predano i posvećeno osvaja taj prostor svojim festivalom.

Jezik 'Djetinjstva u Agramu' je filozofski i sadržajno bogat, prepun arhaizama i tuđica, citiranja latinskih, njemačkih i talijanskih pjesama, kajkavskih dosjetki, mudrih izreka, kao uostalom i ostali Krležini tekstovi. Jeste li prilagođavali jezik današnjem vremenu te kako su se glumci snalazili s tim jezičnim bogatstvom?

Vrijednost njegovog jezika ne trpi nikakve intervencije. Njegove rečenice su kao umjetničke skulpture, cjepkati ih ili prepravljati za mene bi značilo sakatiti ih.

Poznato je da nas djetinjstvo i ljudi koje smo tada sretali uvelike određuju i da to može biti izvor radosti, ali i frustracija. Što je vas najviše odredilo u djetinjstvu, što pamtite iz tog razdoblja? Jest li već tada bili usmjereni umjetnosti?

Vrlo rano sam se odlučila za glumu iako je postojala mogućnost da se bavim i kiparstvom, to je bila moja druga strast. Moj otac bio je iznimno talentiran čovjek koji mi je usadio žudnju za scenom. Išla sam u srednju umjetničku školu u Splitu... Odredila me vizualna umjetnost, glazba… Najviše komuniciram na sceni koristeći tu vrstu izražaja, to je važan izvor za mene. Bila sam članica i dječjega kazališta Titovi mornari u Splitu. Prve uloge ostvarila sam u Splitu s velikim glumcima i režiserima.

'Djetinjstvo…' je objavljeno 1942. godine, za vrijeme rata, kada je Krleža imao 52 godine te bio razočaran u ljude i ideju socijalne i nacionalne pravde. Jeste li razočarani društvenom i ekonomskom situacijom u Hrvatskoj? Jeste li očekivali pravednije društvo?

Očekivala sam racionalniji odnos prema državi, a ne fetišiziranje. Ono što me posebno muči je pristanak sve većeg broja ljudi na uskraćivanje slobode i stalna potraga za neprijateljima. Nikad češće nisam čula riječ 'zabrana' u predizbornim najavama. Sve te navodno spasonosne opcije razotkrivaju se u stavu prema drugačijima. U opticaju su i monstruozne ideje o ulozi žena. Njihove totalitarne namjere najprije se prepoznaju kad su u pitanju ženska prava. Manjka nam ideje o tome što sa slobodom. Nitko je više ni ne spominje. Ali vjerujem da su moguće i druge šanse. Nisam pesimistična. Prava briga za bolje uvjete može se događati i mimo stranačkih angažmana jer ne moramo svi imati želju ni kapacitete za bavljenje stranačkom politikom. To mogu biti i svakodnevna borba i rad s izbjeglicama, oštećenima, pa i educiranje publike, pružanje šansi mladima, podrška talentiranim ljudima i dr.

Kako je Krleža bio ministrant, u 'Djetinjstvu…' se puno bavio kršćanstvom, zapisavši da 'ono tješi čovjeka te ga uspavljuje dekorativnom pjesničkom inspiracijom o vječnom životu'. Kakva je uloga kršćanstva u Hrvatskoj, prekoračuju li svećenici i biskupi svoje uloge i ulaze u sferu politike?

Nažalost, glasniji su oni koji iznenade svojim nerazumijevanjem, licemjerjem i opasnim udaljavanjem od temeljnih vrijednosti kršćanstva. Ali postoje i oni koji od vjernika ne žele stvoriti rigidne ljude, koji se angažiraju oko razumijevanja njihovih problema.

Kako ste doživjeli režim izolacije, kako je utjecao na vas, jeste li razmišljali o pitanju slobode i izbora i o tome koliko nas je promijenilo to neprirodno iskustvo?

Pokušavala sam što više raditi, imala sam svakodnevne probe za dvije predstave, 'Edipa' i 'Ljubavnicu'. Izvrsno smo iskoristili vrijeme za iščitavanje teksta, sad završavamo 'Edipa', iako u otežanim uvjetima. Izbor da se nastavim intenzivno baviti predstavama olakšao mi je period izolacije. Razmišljala sam o novim okolnostima, mogućim scenarijima, promjenama koje nas očekuju. Nastojala sam biti što realnija. Mučile su me osnovne egzistencijalne brige, kao i ostale ljude, koji nemaju stalne angažmane, pitanja o utjecaju nove situacije na područje intime, planiranja, budućnosti socijalnih kontakata, financijskoj i svakoj drugoj nesigurnosti. Pojavili su se novi strahovi, ali i nove ideje.

Pandemija je zaustavila i neke vaše stare, ali i nove projekte, poput 'Edipa'. Možete li nam ispričati što je sve na čekanju?

U rujnu izlazimo s odgođenom premijerom 'Hedde Gabler' s Lucijom Šerbedžijom, Paškom Vukasovićem, Jurom Radnićem, Barbarom Prpić i Dadom Ćosićem. Jednu izvedbu ćemo imati početkom kolovoza u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu.

Paralelno radim tekst 'Ljubavnice' Elfriede Jelinek s dvije glumice, Beti Lučić u Zagrebu i Lorom Orlović u Beogradu. Jelinek se kritički odnosi prema nametnutim modelima braka, ljubavi i seksualnosti. Parodirajući ljubavni roman, Jelinekova dekonstruira brojne mitove vezane uz poziciju žene u svijetu vladajućih muških principa. Odabir teksta je izazov za tematiziranje pritisaka na žensku poziciju, uzdrmanu novim oblicima represije. Jako je važno raditi upravo na njenom materijalu u vremenu u kojem se stečena prava žena dovode u pitanje. Treći naslov koji radim je Senekin 'Edip', u kojem igraju Dubravka Miletić, Mateo Videk, Alan Katić, Jure Radnić, Damir Martinović Mrle, koji je ujedno autor glazbe, i Sergej Gajić. Radi se o velikom materijalu u prijevodu Tomislava Ladana, koji svakodnevno savladavamo i koji nam otvara sve više slojeva. U toj predstavi istražujemo na koji je način taj tekst u vezi s dilemama današnjeg svijeta te odnos prema tragediji, zločinu, krivnji.

Kao osnivačica i ravnateljica nezavisnog kazališta Hotela Bulić, kakvu budućnost predviđate nezavisnim kazalištima nakon pandemije?

Zasad teško postižemo dogovore jer svi s kojima razgovaramo o suradnji imaju problema s planovima. Situacija će očito biti promjenjiva i morat će se naći načini kojima će se ipak održavati izvedbe, koji će stimulirati publiku na odlazak u kazalište. Nama na nezavisnoj sceni je ionako bilo teško s osiguranjem kontinuiteta zbog niza razloga, prostornih, financijskih. Sada nam teže pada i prevladavanje krize koja pogađa svakoga tko ovisi o izvedbi uživo i koja nije nadoknadiva online mogućnostima. Dio programa i dogovora može se realizirati na taj način, ali kazalište nije moguće bez žive izvedbe.

Kako ocjenjujete mjere koje je Ministarstvo kulture donijelo kako bi pomoglo nezavisnim umjetnicima?

Mjere su pokrile dio naših izgubljenih prihoda, nisu naravno dostatne, ali su u skladu s mjerama kakve su dobivali i drugi sektori u problemima. Dio kolega je nažalost ostao nezaštićen. Kriza je pokazala koliko je rizično raditi u nezavisnim uvjetima. Bojim se sporog oporavka scene koja stvara jako puno programa, ali nema kapacitete za prevladavanje krize ukoliko se produži.

Svojedobno ste imali negativna iskustva s tada aktualnom politikom vezano uz poziciju ravnateljice Scene Gorica i natječaj za ravnateljicu kazališta u Šibeniku. Kako danas s odmakom gledate na to? Jeste li prihvatili činjenicu da politika i stranačka pripadnost uvelike odlučuju o ravnateljima u kazalištima?

Ne može se izbjeći politička razina u odlučivanju o kulturi, ali je upitan način na koji se osigurava izbor kadrova na vodećim pozicijama u kulturi. Naši problemi započinju u nepostojanju stranačkih resursa za poslove kulturne politike. Iz takve negativne selekcije i nezainteresiranosti stranaka za pitanja kulturnih politika proizlaze i postupci izbora, koji ne jamče da najbolji kadrovi mogu proći. To demotivira većinu kolega da se uopće prijavljuju jer im se ne da trošiti energiju na unaprijed propale projekte i poznate ishode.

Igrali ste mnoge jake i pametne žene, od Crne kraljice, Fedre i Patti Smith do Jackie Kennedy. Zašto ste izabirali baš te likove? Šaljete li tim likovima zapravo publici određenu poruku o važnosti snage i emancipiranosti žena?

Ima privlačnosti i dodatne motivacije u igranju takvih likova. Važne su mi i umjetnički i društveno, politički, feministički. Radilo se često o tragičnim ženama, ali snažnih sudbina, od antičkih junakinja do suvremenih heroina. Kad igram, primjerice, Patti Smith ili Damu s kamelijama, onda mi je osim izvedbe važna svijest o tome koliko je sloboda bitna za umjetnost, pogotovo u ovom regresivnom vremenu, u kojem moć i vlast žele ljudi koji preziru slobodu.

Kako idu ljubav i feminizam zajedno?

Feminizam je borba za boljitak. Za pozitivnu promjenu u društvu. Ljubav je u svim tim idejama.