Sliku dugokosog muškarca s bradom koji u lijevoj ruci drži kristalnu kuglu, a desnu podiže u znak blagoslova, u svibnju 2008. stručnjaci su identificirali kao izgubljeno remek-djelo Leonarda da Vincija, 'Spasitelj svijeta' (Salvator Mundi), nastalo u periodu od 1506. do 1513.

Tri godine kasnije, u studenome 2011., restaurirani Kristov portret prvi put izložen je na povijesnoj izložbi Leonarda da Vincija u londonskoj Nacionalnoj galeriji. Ljudi su ga mogli vidjeti još u Hong Kongu, San Franciscu i New Yorku, a u studenome 2017. na dražbi u londonskom Christie'su prodan je za nevjerojatnih 450,3 milijuna dolara. Identitet vlasnika nije otkriven, ali pretpostavlja se da je to saudijski princ Bader bin Abdulah bin Muhamed bin Farhan al Saud.

Najskuplje prodana slika na svijetu, prema najavama s kraja 2017., u rujnu ove godine trebala je biti postavljena u Louvreu u Abu Dhabiju. Početkom toga mjeseca, međutim, prezentacija 'Spasitelja' misteriozno je otkazana, a javnost do danas nije dobila objašnjenje za to.

I povjesničar umjetnosti Martin Kemp, jedan od stručnjaka za Da Vincija, za Guardian je priznao kako nema pojma u čemu je točno problem. Napominje ipak kako ne vjeruje da se radi o nekoj vrsti straha ili kukavičluka.

'Ali tako izgleda', zaključuju u Guardianu te podsjećaju da sliku od dražbe stalno prate kontroverze i sumnje.

Među najvećima je ona da portret dimenzija 65 x 45 centimetara uopće nije djelo Leonardovih ruku. Barem ne posve. To je, primjerice, javno ustvrdio Matthew Landrus, Oxfordov akademik, tvrdeći u kolovozu za CNN kako vjeruje da je to Leonardova slika nastala uz pomoć njegovih suradnika. Pritom je, pojasnio je, osobito uočljiva pomoć Da Vincijeva učenika i suradnika Bernardina Luinija, a sam majstor u djelu je sudjelovao tek pet do 20 posto. Prema riječima Landrusa, to je vrlo jednostavno dokazati usporedbom s drugim uradcima Luinija, koji je bio jedan od dvojice Leonardovih najtalentiranijih asistenata. Drugi je bio Giovanni Antonio Boltraffio, kojemu se autorstvo nad 'Spasiteljem' pripisivalo od sredine prošlog stoljeća sve do 2011.

Osim problema s autorstvom, u Louvreu u Abu Dhabiju su se, moguće, prestrašili problema oko samoga stanja, odnosno izgleda 'Spasitelja'.

'Jer sa slikom zaista imaju problem koji je svima itekako očigledan. Ako Louvre, bilo u Abu Dhabiju, bilo u Parizu, taj problem još nije uočio, unatoč svoj tehnologiji koju ima, onda njegovi kustosi trebaju pohitati na Instagram i vidjeti objavu koja se tamo pojavila netom nakon što je rad prodan u studenome prošle godine', podsjećaju u Guardianu na post bivšeg direktora njujorškog Muzeja Metropolitan Thomasa Campbella koji je napisao: '450 milijuna dolara?! Nadam se da su kupcu jasna pitanja konzervacije.' Uz to je stavio sliku na kojoj je 'Spasitelj' usred restauracije s očišćenim prethodnim nanosima boje. Izjava Thomasa Campbella uzela se kao kritika da je djelo 'previše restaurirano', ali je on kasnije tvrdio kako je samo sugerirao da će oko slike, sasvim uobičajeno, biti puno posla za konzervatore.

Njegova fotografija, međutim, pokrenula je lavinu drugih komentara i ocjena jer je ponudila uvid u to da slika zaista izgleda dramatično drugačije u odnosu na svoju restauriranu verziju. Krista je na originalu vrijeme ostavilo djelomično ćelavim i oštećenog vida, primjerice, ali lice je, navodi Guardian, unatoč svemu ostalo zbilja lijepo - 'glatko i harmonično te anatomski precizno'.

'To lice, u toni i dojmu, posve je drugačije od svoje zamagljene verzije slike kakvu imamo danas, nakon detaljnog tretmana cijenjene restauratorice Dianne Dwyer Modestini', piše Guardian te tekstu dodaje fotografiju oštećenja u visokoj rezoluciji jer je ona koju je na Instagramu postavio Campbell bila nejasna.

'Ožiljci vremena na njoj su još vidljiviji, ali jednako tako vidljivija je i ljepota mladog Krista. Izgleda poput androginih, dugokosih modela kakve je Leonardo volio portretirati i, kako je naveo njegov biograf iz 16. stoljeća, Giorgio Vasari, kakvim se redovito okruživao u svome ateljeu, renesansnoj prethodnici Warholove Tvornice', navodi Guardian.

Citiraju i kustosa Odjela crteža Leonarda da Vincija u Kraljevskoj knjižnici dvorca Windsor Martina Claytona, a on ne preispituje autentičnost slike, ali smatra kako je restauracija narušila kvalitetu lica Krista te da je djelo zato 'izgubilo Leonardovu čistoću'.

Sliku je grupa trgovaca umjetninama kupila 2005. na aukciji u Louisiani. Godinama je bila u vlasništvu Susan Hendry Tureauo, umirovljene knjižničarke iz Baton Rougea, čiji je pak otac 1987. naslijedio od tetke Minnie Stanfill Kuntz. Ona je sa suprugom svojedobno često putovala po Europi, navodi Wall Street Journal, i na jednom od tih putovanja u London u ljeto 1958. nabavili su 'Spasitelja'. U to vrijeme, kako je spomenuto, vjerovalo se da je slika rad Giovannija Boltraffija. Kuntzovi su za nju platili oko 120 dolara, a trgovci umjetninama, među kojima je bio Robert Simon, na aukciji 2005. za djelo za koje su bili uvjereni da je ipak Leonardovo izdvojili su manje od deset tisuća dolara.

Prema riječima Roberta Simona, nakon toga cijeli proces otkrivanja 'Spasitelja' ostatku svijeta išao je vrlo polako, uz mnogo pripreme.

'Bilo je važno ne tretirati ovo kao bilo kakvu, jednostavnu komercijalnu odluku', napomenuo je. Isplatilo se to što su on i partneri odlučili pokazati sliku Nicholasu Pennyju, koji se spremao preuzeti Nacionalnu galeriju u Londonu. 'Shvatio je kako stvari stoje i rekao nam: 'Čini mi se da ovdje imate zanimljiv problem - kako pristupiti nečemu što se čini gotovo nemogućim?''

I bio je u pravu. Otkriće prethodno nepoznate Leonardove slike činilo se (i još se čini) nemogućim. Slikar nije bio naročito plodan, a među malobrojnim radovima koji nisu izgubljeni ili uništeni danas je sačuvano svega njih dvadesetak.

Penny je stoga predložio da se slika najprije u Nacionalnoj galeriji postavi za stručno razgledavanje, nakon čega je široj javnosti predstavljena u sklopu značajne, povijesne izložbe posvećene Leonardu, kao jedno od dvadesetak sačuvanih djela majstora renesanse. Godinu poslije izložbe, u svibnju 2013., Simon i partneri prodali su 'Spasitelja' švicarskom trgovcu Yvesu Bouvieru za nešto više od 75 milijuna dolara, a onda je u ruke otišla ruskom milijarderu i kolekcionaru Dmitriju Ribolovljevu za 127,5 milijuna dolara.

Na slici se, međutim, radilo i prije nego je došla u Nacionalnu galeriju, navodi Guardian. Simon potvrđuje da je djelomično obojena prije nego su je vidjeli stručnjaci, uključujući Pennyja. Na pitanje zašto 'Spasitelja' nije ostavio u izvornom stanju u kojemu je sam po sebi već bio nevjerojatno lijep, Simon kaže da su i oko toga dugo vijećali.

'Nijedna naša odluka nije bila bezvezna, a za ovu smo se odlučili dijelom i jer nam se činilo da bi 'sirovo' stanje slike gledatelje navelo da se fokusiraju više na ono što je na njoj izgubljeno, umjesto na ono što je preživjelo. Na koncu, napravili smo ono što nam se činilo najboljim rješenjem za djelo. To može zvučati lažno ili otrcano, ali smo iz najdubljeg poštovanja prema toj slici odlučili da je najbolje vratiti joj što je moguće više života', komentirao je Simon te u potpunosti odbacio mogućnost da je bilo što na 'Spasitelju' lažno.

'Campbellovi komentari bili su neinformirani i uvredljivi', tvrdi, dodajući da je boja dodana na dijelove na kojima je bila izgubljena, pri čemu izvorna boja ni na jednom mjestu na slici nije dirana.

Posljednje, međutim, prema Guardianu, baš i nije točno, barem ne kad je u pitanju Kristova ruka koju podiže u znak blagoslova. Kad se slika očistila, ispostavilo da ima dva desna palca, što je posljedica pentimenta (od lat. kajati se). Povjesničari umjetnosti tako nazivaju naknadni slikarev ispravak na već dijelom dovršenom djelu, zapravo presliku kojom umjetnik ispravlja ili mijenja detalje ili veće dijelove slike. Stari su majstori, naime, često započinjali rad bez pripremnih crteža i onda bi u hodu korigirali nedostatke ili unosili nove kompozicijske elemente, preslikavajući dijelove kojima nisu zadovoljni (slikovito rečeno, 'kajali bi se').

Upravo se to kajanje oko palčeva uzimalo kao ključni dokaz da je 'Spasitelj' original, a ne kopija. Jer zašto bi se onaj koji kopira predomišljao? Palac s pentimentom stoga je ostavljen kad je slika predstavljena stručnjacima, mada su na neke njene dijelove u međuvremenu naneseni slojevi boje. Ali kad je došlo vrijeme da ju se javno predstavi, 2011., jedan palac na Kristovoj ruci je nestao.

'Oba palca bolja su od jednog koji je naslikala Dianne', komentirao je Kemp, dodajući da je problematično i to što je Nacionalna galerija, suprotno standardnim pravilima javnih muzeja, izlagala nešto što je na tržištu.

Prema službenoj izjavi, Nacionalna galerija 'pomno razmisli prije nego bilo koju sliku koja je u privatnom vlasništvu uključi u neku od svojih izložbi'.

'Važemo kolike bi bile prednosti njenog uključivanja, koliko je važno da javnost vidi to određeno djelo, koliko značenje ono ima za stručnjake i za izložbu kao cjelinu. U ovom slučaju, smatrali smo da bi bilo od velikog interesa uključiti kao novo otkriće 'Spasitelja svijeta' u našu izložbu 'Leonardo da Vinci: Painter of the Court of Milan'. Bila je to važna prilika da novopronađeno djelo izravno usporedimo s ostalim radovima koji su univerzalno prihvaćeni kao Leonardovi.'