Iako Saša Anočić, autor teksta, redatelj, scenograf i dramaturg novog projekta Teatra EXIT 'Nemirne noge', inzistira na tome da ova predstava s čuvenim 'Kaubojima' nema nikakve veze, njih je lako pronaći. Pored činjenice da je riječ o glazbenom kazalištu u kojem glumci zavidno pjevaju i plešu, dok je glazbenička gluma vješto prikrivena, najveća poveznica je upravo Anočić. On sam je ujedno i razlog za propuste u 'Nemirnim nogama', ali i njihov potencijal da se 'Kaubojima' približe ako ne u fami, onda barem u gledanosti
Sličnosti, naravno, ima još. I 'Kauboji' su nastajali dugo i teško, ali ipak nešto kraće od 'Nemirnih nogu' kojima je od početka rada do premijere trebalo čak dvije godine. Lijepo je i pohvalno što u današnjim uvjetima jedno malo i tek donekle nezavisno kazalište može razvoju i realizaciji projekta dati toliko vremena, no činjenica je također da Teatar EXIT u dvije sezone nije imao premijeru, izuzme li se monodrama 'Ja, tata'.
EXIT-ov je umjetnički ravnatelj Matko Raguž zaista morao vjerovati u ono što se, u urbanoj legendi koja se isplela oko novog autorskog projekta Saše Anočića, kolokvijalno ipak naziva nastavkom 'Kauboja'. Uspjeh 'Kauboja' ne bi iskoristio samo producent koji zaista ne zna ništa o svome poslu, pogotovo ako uz sebe ima i autora-redatelja koji ima još ideja i nije mu mrsko ponovno ući u nimalo jednostavan proces koji ne traje baš četiri ili pet tjedana, koliko se uobičajeno potroši na veliku većinu ne samo ovdašnje dramske produkcije.
Razlike, međutim, postoje. U 'Kaubojima' je prvi dio priprema za produkciju istoimenog mjuzikla, dok je drugi dio mjuzikl sam, što od jedne predstave čini dvije. 'Nemirne noge', naprotiv, cjelovit su komad koji sustavno od početka do kraja prati uspon neobičnog benda sa sasvim neobičnim, ali sasvim zbiljskim članovima. Materijal je to dostojan biopica ili rockumentaryja, s nimalo jednostavnim sudbinama upletenim u priču 'od garaže do uspjeha'.
Taj je uspjeh relativan ako ga se broji u angažmanima i zaradi, ali je nemjerljiv u stvorenim međusobnim vezama i onim već gotovo zaboravljenim terminima poput 'zajedništva', 'prijateljstva', 'privrženosti', pa čak i 'žrtvovanja'. Ljudske kvalitete koje stoje u podlozi relativno jednostavne, ali glazbom i preobiljem gegova razbijene fabule, uz dojmljivo izvedenu glazbu i nekoliko kvalitetnih novih izvođača, ujedno su i najveća vrijednost ovog projekta.
Rastrošnost Anočićevog talenta, kao i nemogućnost njega i osoba oko njega da taj talent kanaliziraju, više ne iznenađuje. Od predstava za djecu koje traju nekoliko sati, sa štosevima koje mogu razumjeti samo odrasli, do autorskih radova u koje ulaze 'Kauboji' kao i 'O medvjedima i ljudima', njegov je rad nesvodiv na uobičajene parametre, što u ovom slučaju nije samo kompliment.
Iste boljke, među kojima su nedostatak fokusa, apsurdna duhovitost koja rapidno gubi sjaj i zanimljivost te neskriveni ego koji se ne manifestira samo izlaskom na pozornicu, muče i 'Nemirne noge'. Ali, opet, to je već dio provjerenog autorskog rukopisa, na koji kazališne uprave i gledatelji pristaju, jer na koncu konca ipak funkcionira. U čemu je onda tajna? Možda u tome što bolji Anočićevi projekti imaju kvintesenciju ljudskosti u kazalištu, čak i kad je ta ljudskost prepuna dramaturških nategnutosti, usiljenih ponavljanja i 'idiotizma' u pozitivnom smislu tog pojma.
Pored toga, Anočić ima i glumce koji s njim žele raditi, tako kako već on radi. Ansambl 'Nemirnih nogu' čine djelomično njegovi stari suradnici, ali i sasvim nova lica. Većinu vremena s pravom uzimaju Damir Klemenić i Jerko Marčić, ne samo zbog reference na Stanleyja i Ollieja, nego i zbog jedinstvenog spoja fizikalnosti i komičnosti, ne uvijek očekivano raspoređenih. Glavna su im potpora Nera Stipičević, pjevačica i glumica kojoj uloga mehaničarke daje pomalo kruti dramski profil koji omekša tek u pjevačkim dionicama, te prepoznatljivo ironični duh Tvrtka Jurića. Gleda li se glazbena strana 'Nemirnih nogu', situacija je drukčija, jer tko nema u drami, ima u glasu i nogama. Zvijezda projekta je profesionalna pjevačica Mateja Majerle, ali ne zaostaje niti Tihana Lazović, jednako umješna za glasovirom, u stepu i u glumi. Posebnosti ove predstave su i plesačica Marina Lamot, violončelist Neven Šverko koji jednim čelom može napraviti ono za što '2Cellos' trebaju dva, te nezaobilazni multiinstrumentalist zanimljive scenske pojave, Matija Antolić.
Teatar EXIT, sveukupno, ponovno ima predstavu na koju dugoročno može računati. Iako su 'Nemirne noge' u osnovi ipak zabavljačko kazalište, imaju višak koji ih čini manje bezbolnim i baš zato – drukčijim i važnijim od konkurencije.
