Na programu koncerta je slavna kompozicija Carla Orffa, Carmina Burana, a mladi, 28-godišnji dirigent iz Hong Konga će ravnati Zagrebačkom filharmonijom uz sudjelovanje Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić te solista Ivane Lazar, Ljubomira Puškarića i Marka Cvetka. Potom će nastupiti u pretplatničkom koncertu zagrebačkog orkestra u petak 1. travnja s programom 20-stoljetnih skladbi Papandopula, Coplanda i Ravela.

Prvo sam dobio poziv da sudjelujem u pretplatničkom koncertu, što me jako razveselilo. Tek kada smo ugovorili program tog koncerta, ponudili su mi i da vodim humanitarni koncert koji se izvodi za tako bitnu stvar. Jako volim Orffovu Carminu Buranu te sam rado pristao sudjelovati u tom humanitarnom projektu.

Carmina Burana je jako poznato djelo, čak i publici koja ne prati klasičnu glazbu. Je li lako tom često izvođenom i popularnom djelu dati neko svježe čitanje?

Mislim da ista stvar vrijedi i za, primjerice, Beethovenova djela. To je kao kad prilazite staroj slici i želite možda samo maknuti malo prašine. Carmina Burana je poznata prije svega zbog upotrebe motiva 'O Fortuna' u pop kulturi. No osim tog uvodnog dijela, tu je barem još 45 minuta glazbe s kojom šira publika možda i nije toliko upoznata. Carl Orff je s jasnim ciljem odabrao pjesničke ulomke koje će uglazbiti i pomoću njih je htio ispričati priču. Ta priča nema glavne likove ili radnju, ali uokvirena je općim temama ljubavi i slavljenja proljeća te bih možda upravo stavio naglasak na dijelove skladbe koji nisu toliko poznati.

Na programu drugog koncerta su skladbe Coplanda, Ravela i Borisa Papandopula. Je li vaš glazbeni ukus više usmjeren glazbi 20. stoljeća te onoj suvremenoj?

Zasad mogu reći da me zanima glazba svih perioda. Postoji, naravno, čar otkrivanja kada djelo svirate prvi put, no isto tako moguće je da se u prvom izvođenju propuste neki aspekti djela ili ne naglase dovoljno. Pun potencijal nekog djela otkriva se godinama, nizom izvedbi s različitim orkestrima i pred različitim publikama. U suvremenoj glazbi je poseban izazov ostvariti kontakt s publikom.

Poziv Filharmonije iz Los Angelesa došao je još od bivšeg direktora, Esa-Pekke Salonena, koji je taj isti poziv proslijedio Gustavu Dudamelu. Mogu primijetiti da je Gustavo samo 14 mjeseci stariji od mene, a iza sebe već ima nevjerojatnu karijeru. On je jako neposredan, kako u izvođenju glazbe, tako i u komuniciranju s ljudima, raspolaže neiscrpnom energijom i od njega se zaista može puno naučiti, iako je jako mlad. U našem poslu dugo ste godina naučnik dok ne postanete posve kompetentni i suvereni, a Gustavo Dudamel je veoma brzo stigao do tog stupnja. Lorin Maazel, kao jako iskusan dirigent, posve je drugačiji. On je nevjerojatno efikasan i izvanredno umije kontrolirati orkestar, postižući željeni rezultat veoma brzo, pomoću nekoliko dobro odabranih pokreta, dok bi meni trebalo nešto više vremena. Ja se osobno osjećam bliže stilu dirigenta Claudija Abbada, možda zbog većeg osjećaja slobode.

Kako mladi dirigent poput vas prilazi iskusnom orkestru u kojem sjede znatno stariji glazbenici s više iskustva od njega?

Mislim da je tu nužna određena doza poniznosti. I jedni i drugi smo u službi kompozitorovih namjera koje bi uvijek trebale biti u prvom planu. Kad se ujedinimo oko zajedničkog cilja, suradnja je mnogo lakša. No uvijek koristim priliku naučiti nešto od iskusnih orkestara i glazbenika, posebice ako se radi o skladbama iz klasičnog repertoara. Jedna od prednosti mladog dirigenta jest u tome što može biti jako fleksibilan i prilagoditi se određenom trenutku, za razliku od nekih starijih kolega.

Kako komentirate snažan odjek zapadne klasične glazbe u Kini?

Mislim da je ta scena još jako mlada, iako se oko nje stvorila velika medijska pažnja, te da treba pričekati još neko vrijeme da bi se mogao donijeti sud. Prije 30 godina u Kini se djecu od malih nogu pripremalo za sviranje violine ili violončela s ciljem da se stvore virtuozi, kao što se, primjerice, radi u gimnastici. Stoga sam jako znatiželjan i želim vidjeti kako će napredovati cijela ta scena.