Naime, splitski HNK u nedavnoj je prošlosti privlačio pozornost i skandalizirao javnost više zbog osebujnih poteza svojih bivših intendanata - Mucala i Bilića, dugova, unutrašnjih konflikata i sukoba s političkim moćnicima u Gradu Splitu, ali i s Ministarstvom kulture zbog pokušaja postavljanja Senke Bulić na mjesto ravnateljice Splitskog ljeta, nego svojim predstavama.

Zbog toga su sve oči u splitskoj kulturnoj zajednici bile uprte u Gorana Golovka, istodobno i profesora na splitskoj Umjetničkoj akademiji, te velikog optimista, od kojeg se očekivalo da, kao čovjek iz Splita i iz struke, spasi stvar i na Splitskom ljetu ponudi program koji će zadovoljiti Splićane. Pa je li uspio u tome?

Kao novi ravnatelj 61. Splitskog ljeta kako ocjenjujete njegovu uspješnost i gledanost?

Nerado govorim u brojkama, ali njegova 52 programa na 19 različitih lokacija u 32 festivalska dana govore dovoljno. Splitski i gostujući umjetnici daju najbolje od sebe, a tehničko osoblje kazališta u uvjetima nesnosnih vrućina obavlja lavovski posao. Zadovoljstvo je vidjeti gledališta puna ozarenih lica i svakodnevno doživljavati potvrdu za svoje napore. Vjerujem da će završni rezultati opravdati naš optimizam.
Otvorenje ovogodišnjeg 61. Splitskog ljeta 'zaslugom' Grada Splita nije bilo na Peristilu što je bila dugogodišnja tradicija festivala.

Namjeravate li vratiti tu tradiciju?

Splitsko ljeto je nezamislivo bez Peristila. Po završetku festivala podastrijet ćemo Gradu plan njegova korištenja koji će uključivati turističke posjete pokusima opera te tako završiti s praksom njegova 'blokiranja'. Vjerujem da pravodobnim planiranjem u međusobnom dogovoru možemo postići zadovoljavajuće rješenje. Uvijek ćemo tražiti i nove scenske prostore.

Koje predstave možete izdvojiti i hoće li se neke od njih izvoditi i u idućoj sezoni?

'Samson i Dalila' je velebna operna produkcija kakve se ne bi stidjele ni europske operne kuće pa je razumljivo da će biti izvođena i u narednoj kazališnoj sezoni, oslanjajući se u prvom redu na naše vlastite pjevačke snage. Od koncertnog programa nismo ni očekivali manje od odličnosti, budući da su izvođači i ansambli pomno odabrani. Od baletne premijere '5 do 12' Igora Kirova očekivao sam visoku izvedbenu razinu kao i do sada, kvalitativan iskorak u suvremeni plesni izričaj i dobar odaziv publike. Predstava 'Nevidljivi grad' Olje Lozice bila je hrabar estetski i repertoarni iskorak, a samim tim i rizik u kojega smo ušli svjesno, znajući da će razbijati stereotipne predodžbe o festivalu i gradu podjednako. Unatoč podijeljenim mišljenjima i zluradim komentarima, ili upravo zbog njih, drago mi je da je posjećenost repriznih izvedbi bila iznimno visoka. Moram napomenuti da je odluka o uskrati sredstava 'Mletačkom trgovcu' stigla u vrijeme početnih pokusa za 'Nevidljivi grad', tako da u produkciji nije moglo biti dvojbe. Činjenica je da dramskom programu, da bi bio potpuno zaokružen, nedostaje jedna produkcija čvrste dramske strukture bazirana na 'velikoj' literaturi.

No gostovanje izrazito politizirane i kritične predstave 'A gdje je revolucija, stoko?' u produkciji Montažstroja, koja je dobila specijalnu nagradu žirija na prošlogodišnjem Bitefu, Splićani nisu dobro prihvatili, a vi ste bili javno kritizirani. Kako to tumačite?

Da bi se kazalište moglo usmjeriti temama suočavanja s globalnim političkim i društvenim demonima sadašnjosti, bez ikakvog scenskog uljepšavanja ili pak intelektualne anestezije, potrebno je najprije uroniti u lokalni mikrokozmos, suočiti se i dekonstruirati simplificirane modele samoreprezentacije. Suočiti se s njima nije lako. Tomu svjedoči i percepcija predstave 'A gdje je revolucija, stoko?' u produkciji Montažstroja, zbog čijega sam gostovanja javno prozvan kao antidomoljub s leptir-kravatom. Ništa manje ugodna, a vrlo snažna je i predstava Mirana Kurspahića u produkciji teatra Rugantino 'ThisCasting'. No nije zadaća suvremene umjetnosti biti ugodna oku i uhu, ona uznemiruje, preoblikuje i bezobrazno postavlja pitanja.

No, često se pod umjetnošću 'prodaje' idilična prošlost i stereotipovi...

Svako prizivanje idilične prošlosti, kao primjerice, koncept 'Mediteran kakav je nekad bio', temelji se na pogrešnoj i površnoj recepciji i samorecepciji te neminovno unosi zbrku u identitetske odrednice, fabricira eskapističku naraciju o romantično-idiličnom Mediteranu te ujedno generira stereotipove. Stereotipovi održavaju stanje trajne identitetske neuroze, negirajući činjenicu da je današnja mediteranska kultura, kultura dalmatinskih gradova neupitno kultura miješanja i hibridnosti, spajanja i sukobljavanja. Program festivala mišljen je u želji da se potakne ili pridonese rastvaranju i dekonstruiranju nekih stereotipova i naracija o Mediteranu i Splitu.

Spomenuli ste da suvremena umjetnost uznemiruje, preoblikuje i bezobrazno postavlja pitanja. Koliko su Splićani spremni za takvu uznemirujuću, odnosno, neuljepšanu sliku ne samo Splita, nego i hrvatske stvarnosti?

Split teško oprašta realističnu sliku o sebi, a ovogodišnjim Splitskim ljetom pružena mu je neuljepšana verzija svoje suvremenosti, bez sentimenta i nostalgije za 'gradom smija i glende'. Pokušali smo dekonstruirati tumačenja i naracije o 'ondašnjoj, tzv. izvornoj' splitskoj kulturi koja je prilično idealizirana, koncipirana i predstavljena kao pozitivan antipod današnjoj kulturi. Identitet Splita tako biva fiksiran, a njegove se mijene doživljavaju kao devijacije. Zar nije povijest Splita upravo i samo povijest velikih mijena?

Splitski HNK je u nedavnoj prošlosti privlačio pozornost javnosti više zbog smjene i ostavke intendanata – Mucala i Bilića, raznih unutarnjih previranja te sukoba s Ministarstvom kulture oko kadrovske politike, primjerice, slučaj Senke Bulić kao potencijalne ravnateljice Splitskog ljeta, nego svojim predstavama. Kakvu ste situaciju zatekli i kako komentirate taj konflikt s Ministarstvom?

Srećom, sve je to iza nas. Ne bih se osvrtao na prošlost, potrebno je raditi odgovorno u sadašnjem trenutku i ulagati u budućnost. Opasno je uspavati se na trenutnim uspjesima jer ovaj posao neprestano postavlja i one izazove na koje vas ništa ne može pripremiti.

Jeste li uspjeli konsolidirati situaciju?

Budimo iskreni, u nedavnoj prošlosti zapinjalo je i pucalo na činjenici da ne pripadam ni jednoj političkoj stranci, da nisam ničiji 'igrač' i da nisam umrežen po rasteru osobnih interesa ostvarenih javnim novcem. Imao sam sreću da me podržalo Kazališno vijeće zajedno s gradskim čelnicima, jer je i njima bilo dosta političkog kadroviranja koje je dovelo HNK Split na niske grane. I opet brojke – u prvih šest mjeseci ove godine imali smo desetak tisuća gledatelja više, nego u istom razdoblju lani, znatno smo povećali prihode, a programske troškove smanjili. U ansamble i službe kazališta vratio se entuzijazam i žar za stvaranjem. Uvođenje dvostruke linije upravljanja kazalištem i Splitskim ljetom prijetilo je nasilnim prekidanjem ovih trendova, koliko god kratkim, toliko i opasnim.

Također, puno se polemiziralo o modelu funkcioniranja Splitskog ljeta, odnosno o tome treba li ta manifestacija biti samostalna, naslonjena na kazalište ili je nužno pronaći neki novi model te treba li intendant kazališta istodobno biti i ravnatelj Splitskog ljeta. Koji je vaš stav o tom pitanju?

U postojećem modelu, kada je HNK Split organizacijski odgovoran za provedbu ljetnog festivala, dužnosti intendanta kazališta i ravnatelja Splitskog ljeta su neodvojive. Rano je govoriti o tome hoće li jednoga dana festival imati drugačiji programski identitet i biti okrenut nekim drugim publikama pa samim tim imati i drugoga organizatora ili će postati zasebna pravna osobnost. Osobno ne bih imao ništa protiv bilo kojeg dobrog rješenja koje bi festival unaprijedilo, učinilo umjetnički zanimljivijim, koje bi ostvarilo pravi omjer odnosa kulture i turizma, omogućilo njegovu veću vidljivost i prepoznatljivost, propulzivnost programa i umjetnika. No da bi se to dogodilo, moraju se stvoriti nužni preduvjeti i to strateškim planiranjem u suradnji državne i lokalne uprave, temeljenim na jednoj širokoj interdisciplinarnoj demokratskoj proceduri odlučivanja u kulturi. Možda zvuči komplicirano, ali dok se god politika bude zadovoljavala dekretskim odlučivanjem u kulturi, imat ćemo u sebi proturječan i neodrživ austro-ugarsko-socijalističko-postideologijsko-neoliberalni miks kulturne politike. Uza svu bremenitost ove problematike, sustav u medijima uspješno krije svoju nemoć i jedino što sustavno čini jest ušutkavanje neistomišljenika. Dodajmo tomu i poznati nam hrvatski jal u kombinaciji s onim dijelom splitskog lokalpatriotskog mentaliteta gdje je uvriježeno zapeti nogu svakome tko se usudi biti drugačijim pa ga i dobro nagaziti, i eto nam konteksta 61. Splitskog ljeta! Kao što veli Brecht: 'Sustav je loš, a ljudi su zli'.

Poznato je da je prethodni intendant splitskog HNK-a Tonći Bilić ostavio dug u iznosu od 3,5 milijuna kuna. Je li taj dug podmiren i kakva je danas financijska situacija?

Gospodinu Biliću ipak se ne može staviti na dušu iznos koji spominjete. Istina je da nam preneseni dug iz prethodnih razdoblja predstavlja omču oko vrata, ali racionalizacija poslovanja dala je rezultate. Šestomjesečno financijsko izvješće je vrlo dobro i znatno su smanjene obveze kao uteg u poslovanju. Svaku kunu okrećemo po više puta i pomno pratimo da novac negdje ne 'iscuri' ili da se ne prekorače iznosi predviđeni troškovnicima.

Kakva je vaša vizija razvoja splitskog HNK-a, a potom i Splitskog ljeta?

Nastavit ćemo stvarati kazalište kao prostor bavljenja ne utopijom, nego heterotopijom – različitim pogledima koji grade sliku mogućnosti. A mogućnosti su nebrojene, ako kazalište shvatimo kao kolektivnu vježbu misli i ne podlegnemo njegovoj estradizaciji.