Carys Davies počela je pisati nakon novinarske karijere, a prvu je zbirku kratkih priča 'Some New Ambush' objavila 2007. Za drugu, 'The Redemtion of Galen Pike' iz 2014., nagrađena je najutjecajnijom svjetskom nagradom za kratku priču, Frank O'Connor Prize. Prvi roman 'West' izašao joj je u travnju ove godine i zasad dobiva hvalospjeve kritičara. U njemu se Davies, rođena Velšanka koja trenutno živi u Lancasteru, bavi poviješću američkog Divljeg zapada. Radnju je smjestila u rano 19. stoljeće, kad je ogroman teritorij zapadno od rijeke Mississippi, između Apalačkog gorja na istoku i Stjenjaka na zapadu, bio posve neistražen i prepun mogućnosti.

Što vas je privuklo temi Divljeg zapada?

Nešto je fascinantno u vezi tih prostranstava. Mi Europljani imamo Alpe, a ja još živim i na sjeverozapadnom dijelu Engleske, blizu najljepšeg dijela moje zemlje, ali ništa od toga se ne može mjeriti sa Stjenjakom i tamošnjim pustinjama, tim nepreglednim daljinama dok se vozite. Iskra za priču bila je kad sam pročitala o tome koliko su ljudi u 19. stoljeću bili fascinirani vunastim mamutom. Amerika je 1803. od Francuske kupila golemo područje zapadno od rijeke Mississippi i nitko nije znao što sve ima tamo. Postojale su karte, ali bile su prepune praznina, upitnika, nagađanja. Ljudi su se nadali da postoji prolaz kroz Stjenjak. Zato je predsjednik Jefferson 1804. naredio ekspediciju Lewisa Meriwethera i Williama Clarka da probaju naći riječni prolaz. U romanu je moj lik pročitao dnevnike iz te ekspedicije i pomislio kako bi mogao slijediti njihovu rutu i vidjeti može li pronaći mamuta. Danas na Zemlji imamo osjećaj da više i nemamo što istražiti, preostaje nam svemir, ali ovdje više ništa. Zaintrigirao me stupanj neznanja iz onoga vremena i želja da se nađu odgovori po cijenu napuštanja onoga što najviše volite. U slučaju Cya to je njegova 10-godišnja kćerka koju ostavlja na istoku. Kad pišete, nikad vam nije do kraja jasno zašto to nešto pišete, zašto vas privlači neka tema. Nisam autobiografski pisac, ali ovaj sam roman pisala u New Yorku, u koji sam se iselila na godinu dana da pišem. U tom periodu sam doma u Engleskoj ostavila svoju djecu. Istina, bila su već prilično odrasla, ali to je bio prvi put da sam ih zaista ostavila. Tako da sam tu unijela očito i dio svoje priče i tek kasnije shvatila što je to bilo podsvjesno.

Izbjegavate li autobiografsko pisanje?

Nije da ga izbjegavam, samo ne mislim da je moj život nešto posebno zanimljiv. Radije stoga izmišljam stvari i to o životima i vremenima što su prilično udaljeni od moga. Čini mi se da mi ta distanca omogućava da dođem bliže ljudskoj istini. Kad su stvari jako blizu, možda ih ne vidite dovoljno jasno i možda su upravo imaginacija i empatija neophodne da biste zaista ušli u glavu nekih vam inače dalekih likova, poput, recimo, indijanskog dječaka u mom romanu, koji živi 1800-ih, a čija je obitelj pretrpjela grozote. Njegov mi je lik bilo najteže napisati, ali sam onda jednostavno odlučila maknuti vrijeme i razmišljati o njemu kao o dječaku koji, iako je ljut, želi naći svoj put u svijetu koji se izuzetno brzo mijenja. Zato i pristaje biti Cyev vodič na zapadu. Želi pokušati nastaviti sa životom.

U odnosu na pisanje kratkih priča, koliko je pisanje romana bilo drugačije iskustvo?

Generalno je pisanje romana bilo divno i radosno iskustvo. Nije mi za njega trebalo duže od onoga što mi treba za neke od mojih kratkih priča. Za njih uvijek mislim da su jako pohlepne jer svaka traži cijeli novi svijet, novi splet likova, uvijek sve treba biti novo. U romanu, kad sam si napokon sastavila svoju malu skupinu likova, mogla sam im se posvetiti, njima i njihovim putovanjima. Strukturu sam postavila jednostavno, ali tako da mi pruži mnogo mogućnosti. Kad 20 godina pišete kratke priče, onda jako puno razmišljate o strukturi. Ono što je svakako bilo novo u odnosu na pisanje kratkih priča bila su poglavlja i to mi je bilo sjajno. Svako funkcionira kao mala priča, s vlastitim početkom, sredinom i završetkom, ali tu je i odnos između kraja jednoga i početka drugoga koji vam zaista otvara opcije za jeku, ironiju, razne poveznice...

Zašto ste baš ovu priču odlučili iznijeti kao roman?

Činilo mi se ta traži taj tretman jer sam se bavila velikim temama koje su tražile više pozornosti. Uz segment o čovjekovoj potrazi za znanjem, životom za koji se nada da nije izumro, imate cijeli dio o prijetnji Indijancima, o tome kako ih doseljenici istjeruju iz njihovih domova i prijete im istrebljenjem. Teške su to teme, a kratke priče mogu biti krhke. Ne možete ih pretrpati s previše toga, urušit će se. Uzela sam si i više prostora jer se radi o dugom putovanju. Kad Cy krene, zna da će mu trebati najmanje dvije godine da ode na zapad i vrati se doma. Trebalo je stvoriti taj dojam prolaznosti vremena jer osim njegove priče, tu je i ona njegove kćerke Bess, koju je ostavio i pratimo kako se ona nosi s time te što proživljava u njegovoj odsutnosti. U svakom slučaju trebala mi je prostranija struktura, mada ona koju sam na koncu imala puno duguje principima kratke priče. Kraj je, recimo, otpočetka bio iznimno važan i sve se gradilo prema njemu.

Koliko ste i kako istraživali za 'West'?

Čitala sam dosta, ali nisam se opterećivala time da trebam što više saznati o tome kako su živjeli useljenici, primjerice. Imala sam sreću što sam u sklopu tadašnje stipendije (2016/17 Cullman Fellowship New York Public Libraryja) imala pristup rukopisima i arhivima knjižnice. Uzela bih kutiju i jednostavno listala sve što je u njoj. Bilo je tu mnogo sporazuma Indijanaca i tadašnje američke vlade, popisa predmeta koje im je davala u zamjenu za njihovu zemlju, a koji slamaju srce. U pitanju su tako mizerni predmeti, poput 50 bijelih majica, 40-ak metara tkanine. Ti su fizički dijelovi kasnije postali važni dijelovi priče, ali nije da sam ih specifično tražila. Nisam tražila ništa posebno, samo sam čitala, upijala... Mislim da, kad je u pitanju istraživanje, moraš ga obaviti da bi ga potom mogao odbaciti i osloniti se na maštu.

Prvu ste zbirku kratkih priča objavili 2007. Što pamtite kao najteže iz toga perioda?

Objaviti knjigu bilo je teško i u Ujedinjenom Kraljevstvu još uvijek jest kad su u pitanju zbirke kratkih priča. Srećom, našla sam sjajnog neovisnog izdavača, Salt Publishing, koji mi je objavio i prvu i drugu zbirku. Proces objave samog djela bio je spor i dugotrajan. Priče sam u međuvremenu redovito objavljivala u časopisima, na radiju i slično, kako bih se ohrabrila da nastavim, sačuvala dojam da idem u nekom smjeru.

Što vam je najvažnije pri pisanju kratkih priča?

Glas je jako važan, pronaći ga. Dokučiti tko zaista priča priču i zašto je ona važna da ju se mora ispričati. To i trenutak u kojem početi, kao i kada ju završiti. Mora biti, kako je govorio Joseph Conrad, tiha bomba ili, kako je objasnio V. S. Pritchett, u kratkim pričama likovi se hvataju na točkama pucanja. Želite dakle početi taman prije toga pucanja, uhvatiti ih u klimaksu ili nakon što se nešto bitno dogodilo, pa pisati kako se nose s time. Moja prva zbirka bavila se osobito tragedijama, groznim stvarima koje nas u životu iznenade i time kako nastavljamo dalje nakon njih.

Koja vam je vaša kratka priča najdraža?

Ona o izmišljenom susretu Charlotte Brontë, jedne od mojih omiljenih autorica, i njenog izdavača Georgea Smitha, koji je od nje bio mlađi deset godina. Povjesničari sumnjaju da je Charlotte bila zaljubljena u njega, a u svakom su slučaju bili bliski prijatelji. Prema njenoj biografiji, redovito su se dopisivali, ali joj on nije pisao o tome da se zaručio. O tome je saznala od njegove majke. U mojoj priči nakon toga ona odlučuje otići u London do njega i priča se bavi tim susretom do kojega nikad nije došlo, a koji je prepun i privrženosti i nelagode.

Koji su vam općenito omiljeni autori?

Čitam puno poezije. Trenutno 'Memorial' Alice Oswald, ona je predivna. Od suvremenih pjesnika velika sam obožavateljica škotskih autora Robina Robertsona i Dona Patersona. Mlada Liz Berry iz Engleske također mi je sjajna. Poezija u Britaniji inače je u odličnoj fazi. Od autorica kratkih priča omiljene su mi Flannery O'Connor i Penelope Fitzgerald. Volim i njezine romane. Tu je i Denis Johnson, a njegov roman 'Train Dreams' mi je jedan od najdražih, potom William Maxwell, koji je bio urednik New Yorkera, ali i romanopisac. Annie Proulx je dosta utjecala na mene, Eudora Welty također. Zapravo, tek kad sam se preselila u Chicago počela sam pisati kratke priče jer sam otkrila sjevernoameričke pisce i oduševili su me. Nisam shvaćala koliko sjajna kratka priča može biti.

Prije pisanja ste se bavili novinarstvom.

Dok sam živjela u Americi, bavila sam se novinarstvom desetak godina. Pisala sam za britanske publikacije, ali u tom poslu mi se uvijek činilo da ne mogu doprijeti do istine. Možda je to povezano i s tim procesom istraživanja, tim zahtjevom da dobiješ temu, istražiš je i na kraju proizvedeš artefakt. To me nekako sputavalo pa mi je fikcija, unatoč njenim teškoćama i ograničenjima, došla kao oslobođenje, izvlačenje svega izvana.

Kad ste živjeli u Americi?

U mojim tridesetima u New Yorku i Chicagu, a i otišla sam na godinu dana u New Yorku da pišem. Bila sam tamo taman u vrijeme izbora Trumpa. Mislim da je i to jako utjecalo na interes za ovu priču jer se ona bavi otvorenošću prema znanju. Tada mi se činilo da se dižu sve ograde, da se umovi sve više zatvaraju. Zanimao me, osim toga, aspekt toga da su u periodu o kojem pišem u 'Westu' Ameriku naselili imigranti Europljani koji su potjerali Indijance. Danas se potomci tih imigranata, koji su u 19. stoljeću bili 'pobjednici', osjećaju kao gubitnici i žele spriječiti ulaz 'stranima' u njihovu zemlju.

U Hrvatskoj ste prvi put.

Da, i sram me toga kako malo poznajem ovdašnju književnu scenu, ali ću se naoružati informacijama na Festivalu europske kratke priče i uzeti si prijevode hrvatskih autora i autorica. Drago mi je i da su dvije moje priče prevedene na hrvatski.

Na čemu trenutno radite?

Na novom romanu, ali ne volim govoriti previše o onome na čemu trenutno radim, sramežljiva sam po tom pitanju. Mogu reći samo da će opet biti smješten u pustoš. Takvi me krajevi uvijek intrigiraju jer imam osjećaj da bacaju svjetlo na likove i na ono što je važno u njihovu odnosu.