Knjiga koju trenutno čitam

Sanja Baković, 'Autobus za Trnavu'. Ponovno čitam i 'Postanak ptica' Ane Brnardić. 'Trg dijamanata' Mercè Rodorede. To su knjige koje otvaram zadnjih nekoliko dana. U zadnje vrijeme čitam i drame Sarah Kane. Njen način pisanja, poetsko u drami, pomaknulo mi je rubove, otvorilo me širem shvaćanju dramskog teksta. Kane je za sebe uvijek govorila da je pjesnikinja, ali da joj drama pruža više slobode.

Mislim da sam zadnje drame čitala u srednjoj školi. Ima to neznanje svoju vrstu veselja, u tridesetoj otkrivati novu ljubav. Čitala sam nedavno, među ostalim, drame Espija Tomičića. To me baš pomjerilo, otvorilo i reklo mi opet ono što sam već i znala, ali dobro je podsjetiti se: tekst u koji dajemo bez zadrške, to daje i čitatelju. Kad pročitate takvu bitnu, ogoljenu poemu, monodramu poput 'Your love is king', koja vam da istinsku blizinu, učini vas ranjivim (a je li, zbilja, išta bitnije od toga), a u isto vrijeme donese vam sjajan stil i odmjerenost, jasno vam je da mimo toga malo što ima smisla.

Prije nekoliko dana pročitala sam i Darka Cvijetića, njegov roman 'Što na podu spavaš'. Taj minut neba o kojem piše Darko (a zbilja, pogledamo li minut neba svaki dan, ili barem jednom tjedno?), istančan osjećaj za dramsko i za poeziju, uz emocije koje daje bez zadrške. Toliko tuge i ljepote na tako malo stranica. Često se intenzivno počnem boriti protiv takvog teksta. Kažem sebi, i knjizi - 'e nećeš'. Pokušam biti čitatelj koji ne osjeća. Ali ovo me slomilo već nakon par stranica. Mogla bih puno toga napisati o tome kratkom romanu, ali, evo, samo ću reći da ga pročitate.

Knjiga koja mi je promijenila život

Bila sam prvi srednje, bila sam izvan sebe od zaljubljenosti i jedna od frendica u to vrijeme imala je iste ljubavne boljke. Kako se točno dogodilo da je ona došla do soneta Pabla Nerude, više se ne sjećam, ali u jednom momentu tucet djevojaka koje se zaljubljuju prvi put u životu čitao je i prepisivao Pabla Nerudu. Kad pomislim o otvorenosti poezije svijetu, njenom (ne)mjestu, uvijek se sjetim nas petnaestogodišnjakinja koje se opijamo po parkiću vikendom, palimo prve cigarete i obožavamo Nerudinu poeziju, učimo je napamet (!) jer nam ništa ne može reći bolje nešto o onom što osjećamo od poezije. Kad danas mislim na to, čini mi se da je to bila takva predivna privilegija. Zamislite, zaljubljivati se uz poeziju. Možda je bilo malo i opasno. Vjerovati već tada poeziji oko ljubavi. Pa završiš tako da momku koji ti se sviđa šalješ metafore.

Osim Nerude, meni je tu upala još jedna knjiga. U to vrijeme bio je i jedan školski buvljak na kojem su se prodavale otpisane knjige i kupila sam svoju prvu knjigu za nekakvih pet kuna, pjesme Paula Éluarda. Eh, kad jednom pročita čovjek 'Stvorih te po mjeri svoje samoće. / Čitav svijet da se sakrijemo'... Ili ono kad Neruda piše 'volim te kao što se vole neke mračne stvari, potajno, između sjene i duše'.

Tad sam mahnito pisala ljubavnu poeziju, sve pod tim utjecajima, veliko i fatalno, i mislim da nikad nisam bila više zaljubljena, ali ne u živo stvorenje, nego u poeziju samu. Sad je to već jedna čvrsta, otporna, nježna ljubav, ali tad, kad sam otkrila sve to, činilo mi se da zakoračila u novu dimenziju.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

'Fiziku tuge' Georgija Gospodinova uzela sam jako skeptična u ruke, misleći si o toj fizici u naslovu. Dugo sam je obilazila u knjižnici. Gledala u tu fiziku i ona u mene. Na kraju sam popustila. Ljubav je bila na prvu stranicu. Ima tih knjiga koje te odmah uzmu, tako drže i ne puštaju pa imaš osjećaj da se dogodila čarolija. Ovo je meni jedna od tih knjiga i mislila sam si, čitajući to, ajme kad bih ja mogla jednom ovako nešto napisati.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

U osnovnoj školi moja nastavnica fizike i matematike imala je divnu naviku nositi mi popularnoznanstvene knjige iz svoje biblioteke. Imala sam četrnaest godina i čitala Stephena Hawkinga 'Budućnost svemira i druge eseje'. Nisam sigurna koliko sam točno razumjela, ali taj osjećaj ruba shvaćanja bio je tako snažan da sam ja zaista, penjući se na krov garaže i gledajući u zvijezde (što sam običavala raditi), mislila da sam sigurno skužila kako je to Hawking shvatio da crne rupe nisu crne. Jednom kad se dogodila ta ljubav prema fizici nije mi bilo spasa. Niti će ga ikada biti. Od tada sam toliko vjerno i potpuno zaljubljena u svemir, astrofiziku, znanost.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Gotovo svaka knjiga poezije, nažalost, u toj je poziciji. A ponekad bismo trebali dati šansu poeziji da nam pokuša dati udah, lijek. Da nas pokuša malo rastvoriti. Puno je lijepe književnosti, ali malo je takvih čuda kakva se dogode u poeziji.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

Zadnja knjiga zbog koje mi se to desilo je 'Ljeto bez muškaraca' Siri Hustvedt. Ima nešto u meni što je užasno fatalistički. Dobro dođe čovjeku da se sjeti da stvari idu lakše s humorom. Zdravije.

Tu je i sjajna knjiga dječje poezije 'Što sve' Nikoline Manojlović Vračar. Zaboravila sam kako dječja poezija može biti pitka, laka, zabavna, i kako i treba biti takva. Nekako, opet sam bila preozbiljna i oko shvaćanja dječje poezije te sam zaboravila na zaigranost. Često mi se desi. Srećom, knjigama je užasno lako povjerovati. Možda i lakše nego ljudima.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Mislim da je to baš 'Što na podu spavaš' Cvijetića. Jako sam se htjela boriti, i borila sam se da se to ne dogodi, ali naprosto čovjek s takvim tekstom odustane već na samom početku, prepusti se emocijama. Ima tih knjiga u kojima čovjek cijelo vrijeme nosi knedlu u grlu, ali one se najviše i isplate. Sjetimo se da imamo srce. Čovjek se nekad i šokira tom spoznajom.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Moram priznati da mi je u ovom momentu prvo na pamet pala knjiga koja me prva nasmijala. Srednja škola, moja knjižničarka je divna žena koja mi svako malo uvaljuje neke nemoguće dobre knjige (da samo spomenem Itala Calvina, Arundhati Roy) i tako mi daje u ruke Milana Kunderu, njegovu 'Šalu'. Još se živo sjećam kako ležim na krevetu, čitam i počnem se mahnito smijati.

Ne sjećam se više što je to bilo, ali taj osjećaj, oduševljenje tim smijehom koje može doći od teksta, to nikad neću zaboraviti.

Zadnji smijeh mi je pak 'Ljeto bez muškaraca'. Dugo nisam bila tako očarana lakoćom pisanja, preplitanjem humora i svakodnevne borbe.

Knjiga koju sam poklonila

Zadnje sam prijatelju u ruke ubacila 'Fiziku tuge'. Spletom okolnosti, moj primjerak je dugo bio u njega, tražila sam ga nazad jer je i meni već počeo nedostajati, a njemu donijela jedan poklonski. Najboljoj prijateljici poklonila sam 'Poštovane kukce i druge jezive priče' Maše Kolanović. Jednom sam joj poklonila i Kunderinu 'Nepodnošljivu lakoću postojanja'. Davno je to bilo, ali sjećam se šoka nakon što smo razgovarale o toj knjizi, njenog fokusa na nešto što ja nisam uopće shvaćala relevantnim u toj knjizi. Otad sam puno pažljivija s knjigama kao poklonima. Mislim da su knjige uvijek po našim mjerama, recimo nisam sigurna bi li u gore prvom navedenom primjeru funkcionirala zamjena 'Fizike tuge' i 'Poštovanih kukaca'. Mi trebamo druge knjige u drugo vrijeme. Kao što i jednu knjigu možemo čitati tko zna koliko puta da to za nas kakvi smo tada bude drugačija knjiga.

Sebi sam zadnje poklonila tetralogiju Elene Ferrante.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Taj popis je zapravo puno dulji od jedne knjige, što znači da je vjerojatno bolje da šutim. Iza mene su bile godine nečitanja tijekom studiranja. Ali, evo, 'Majstora i Margaritu' Mihaila Bulgakova počela sam čitati barem tri puta i nisam zapravo sigurna koji je točno razlog zašto sam stala. Imam i ozbiljnu namjeru opet je početi čitati, nije razlog da mi nije godila. Nisam pročitala ništa od Paula Austera. Evo, izgovorila sam i to. Dalje ne smijem ni govoriti.