ŠTO ČITAM

Monika Herceg o poeziji uz koju se zaljubljivala i knjizi prema kojoj je bila skeptična, ali onda se dogodila čarolija: 'Mislila sam si, ajme kad bih ja mogla jednom ovako nešto napisati'

16.06.2020 u 10:56

Bionic
Reading

Nagrađivana pjesnikinja i fizičarka Monika Herceg upravo je kod Frakture objavila novu zbirku pjesama 'Vrijeme prije jezika', za koju je Miljenko Jergović rekao kako bi mnoge stvari 'dao da se prepišu na nebo mlazovima mlaznih aviona'. 'Recimo: 'i vrijeme je da se izbavimo iz boga', i ono kada boga smatra odgovornim 'za sitne šake kojima ne mogu / odvaliti ocu komad neba na glavu'. I naročito ono: 'Ovdje, šutnja se prikrada kao stonoga'. 'Poezija počinje, sve počinje slikom šutnje koja se prikrada kao stonoga', piše Jergović. Herceg smo povodom izlaska njenog 'Vremena prije jezika' ispitali sve o knjigama koje su je obilježile, a donosimo vam i nekoliko pjesama iz novoobjavljene zbirke

Knjiga koju trenutno čitam

Sanja Baković, 'Autobus za Trnavu'. Ponovno čitam i 'Postanak ptica' Ane Brnardić. 'Trg dijamanata' Mercè Rodorede. To su knjige koje otvaram zadnjih nekoliko dana. U zadnje vrijeme čitam i drame Sarah Kane. Njen način pisanja, poetsko u drami, pomaknulo mi je rubove, otvorilo me širem shvaćanju dramskog teksta. Kane je za sebe uvijek govorila da je pjesnikinja, ali da joj drama pruža više slobode.

Mislim da sam zadnje drame čitala u srednjoj školi. Ima to neznanje svoju vrstu veselja, u tridesetoj otkrivati novu ljubav. Čitala sam nedavno, među ostalim, drame Espija Tomičića. To me baš pomjerilo, otvorilo i reklo mi opet ono što sam već i znala, ali dobro je podsjetiti se: tekst u koji dajemo bez zadrške, to daje i čitatelju. Kad pročitate takvu bitnu, ogoljenu poemu, monodramu poput 'Your love is king', koja vam da istinsku blizinu, učini vas ranjivim (a je li, zbilja, išta bitnije od toga), a u isto vrijeme donese vam sjajan stil i odmjerenost, jasno vam je da mimo toga malo što ima smisla.

Prije nekoliko dana pročitala sam i Darka Cvijetića, njegov roman 'Što na podu spavaš'. Taj minut neba o kojem piše Darko (a zbilja, pogledamo li minut neba svaki dan, ili barem jednom tjedno?), istančan osjećaj za dramsko i za poeziju, uz emocije koje daje bez zadrške. Toliko tuge i ljepote na tako malo stranica. Često se intenzivno počnem boriti protiv takvog teksta. Kažem sebi, i knjizi - 'e nećeš'. Pokušam biti čitatelj koji ne osjeća. Ali ovo me slomilo već nakon par stranica. Mogla bih puno toga napisati o tome kratkom romanu, ali, evo, samo ću reći da ga pročitate.

'VRIJEME PRIJE JEZIKA':

Teorem o povjerenju

Vremenu dati da sasuši bolest,
da tišini ulije neizgovorivo u pukotine

Okrenut ćeš se mnogo puta
i shvatiti da srcem možeš tumarati godinama, 
a da ne nađeš mjesto za odmoriti
Za najtmurnijih dana
svijet će se prenamijeniti za samoću

Ljubav često leži u lokvi šutnje
dovoljno dugo da iz nje
izlaze oživljene stijene

Kad te svlada umor, njena rebra za tebe
otvorit će se kao cvijet biljke mesožderke

Knjiga koja mi je promijenila život

Bila sam prvi srednje, bila sam izvan sebe od zaljubljenosti i jedna od frendica u to vrijeme imala je iste ljubavne boljke. Kako se točno dogodilo da je ona došla do soneta Pabla Nerude, više se ne sjećam, ali u jednom momentu tucet djevojaka koje se zaljubljuju prvi put u životu čitao je i prepisivao Pabla Nerudu. Kad pomislim o otvorenosti poezije svijetu, njenom (ne)mjestu, uvijek se sjetim nas petnaestogodišnjakinja koje se opijamo po parkiću vikendom, palimo prve cigarete i obožavamo Nerudinu poeziju, učimo je napamet (!) jer nam ništa ne može reći bolje nešto o onom što osjećamo od poezije. Kad danas mislim na to, čini mi se da je to bila takva predivna privilegija. Zamislite, zaljubljivati se uz poeziju. Možda je bilo malo i opasno. Vjerovati već tada poeziji oko ljubavi. Pa završiš tako da momku koji ti se sviđa šalješ metafore.

Osim Nerude, meni je tu upala još jedna knjiga. U to vrijeme bio je i jedan školski buvljak na kojem su se prodavale otpisane knjige i kupila sam svoju prvu knjigu za nekakvih pet kuna, pjesme Paula Éluarda. Eh, kad jednom pročita čovjek 'Stvorih te po mjeri svoje samoće. / Čitav svijet da se sakrijemo'... Ili ono kad Neruda piše 'volim te kao što se vole neke mračne stvari, potajno, između sjene i duše'.

Tad sam mahnito pisala ljubavnu poeziju, sve pod tim utjecajima, veliko i fatalno, i mislim da nikad nisam bila više zaljubljena, ali ne u živo stvorenje, nego u poeziju samu. Sad je to već jedna čvrsta, otporna, nježna ljubav, ali tad, kad sam otkrila sve to, činilo mi se da zakoračila u novu dimenziju.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

'Fiziku tuge' Georgija Gospodinova uzela sam jako skeptična u ruke, misleći si o toj fizici u naslovu. Dugo sam je obilazila u knjižnici. Gledala u tu fiziku i ona u mene. Na kraju sam popustila. Ljubav je bila na prvu stranicu. Ima tih knjiga koje te odmah uzmu, tako drže i ne puštaju pa imaš osjećaj da se dogodila čarolija. Ovo je meni jedna od tih knjiga i mislila sam si, čitajući to, ajme kad bih ja mogla jednom ovako nešto napisati.

'VRIJEME PRIJE JEZIKA':

Teorem o tijelu

Ne brini se, to što ostaje iza samo je 
privremeno nerazumna oluja
koja se ponekad pojavi na horizontu;
način na koji voliš bit će uvijek ono
oko čega će rasti tvoje meso
Tvoje će tijelo pamtiti 
kako je na njega pala sjena voljenih,
a tvoja rana samo je jedan 
od mnogih bunara u ovoj nizini
Neka ljudi iz njega namire
žeđ svojih životinja

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

U osnovnoj školi moja nastavnica fizike i matematike imala je divnu naviku nositi mi popularnoznanstvene knjige iz svoje biblioteke. Imala sam četrnaest godina i čitala Stephena Hawkinga 'Budućnost svemira i druge eseje'. Nisam sigurna koliko sam točno razumjela, ali taj osjećaj ruba shvaćanja bio je tako snažan da sam ja zaista, penjući se na krov garaže i gledajući u zvijezde (što sam običavala raditi), mislila da sam sigurno skužila kako je to Hawking shvatio da crne rupe nisu crne. Jednom kad se dogodila ta ljubav prema fizici nije mi bilo spasa. Niti će ga ikada biti. Od tada sam toliko vjerno i potpuno zaljubljena u svemir, astrofiziku, znanost.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Gotovo svaka knjiga poezije, nažalost, u toj je poziciji. A ponekad bismo trebali dati šansu poeziji da nam pokuša dati udah, lijek. Da nas pokuša malo rastvoriti. Puno je lijepe književnosti, ali malo je takvih čuda kakva se dogode u poeziji.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

Zadnja knjiga zbog koje mi se to desilo je 'Ljeto bez muškaraca' Siri Hustvedt. Ima nešto u meni što je užasno fatalistički. Dobro dođe čovjeku da se sjeti da stvari idu lakše s humorom. Zdravije.

Tu je i sjajna knjiga dječje poezije 'Što sve' Nikoline Manojlović Vračar. Zaboravila sam kako dječja poezija može biti pitka, laka, zabavna, i kako i treba biti takva. Nekako, opet sam bila preozbiljna i oko shvaćanja dječje poezije te sam zaboravila na zaigranost. Često mi se desi. Srećom, knjigama je užasno lako povjerovati. Možda i lakše nego ljudima.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Mislim da je to baš 'Što na podu spavaš' Cvijetića. Jako sam se htjela boriti, i borila sam se da se to ne dogodi, ali naprosto čovjek s takvim tekstom odustane već na samom početku, prepusti se emocijama. Ima tih knjiga u kojima čovjek cijelo vrijeme nosi knedlu u grlu, ali one se najviše i isplate. Sjetimo se da imamo srce. Čovjek se nekad i šokira tom spoznajom.

'VRIJEME PRIJE JEZIKA':

Teorem o pticama

Ptice znaju kako smanjiti opseg hladnoće
i što se od njihove čvrstoće očekuje
Vremenu daju prednost nad svim drugim odgovorima
U pticama stanuju najtiši ljudi, 
jesen im se taloži u perje
u namjeri da starost omekša
Izvana nas pritišće industrija jezika
koji ne vjeruje u širinu ni razum,
tvrdi jezik udara nas i očekuje
da nećemo uzvratiti kao što ni ptice
nikad ne izgovore utišane svakodnevice
Budiš se iz sebe i tražiš od ljubavi da ne žuri
Ako je korov već do glave, doći će razumniji ratari

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Moram priznati da mi je u ovom momentu prvo na pamet pala knjiga koja me prva nasmijala. Srednja škola, moja knjižničarka je divna žena koja mi svako malo uvaljuje neke nemoguće dobre knjige (da samo spomenem Itala Calvina, Arundhati Roy) i tako mi daje u ruke Milana Kunderu, njegovu 'Šalu'. Još se živo sjećam kako ležim na krevetu, čitam i počnem se mahnito smijati.

Ne sjećam se više što je to bilo, ali taj osjećaj, oduševljenje tim smijehom koje može doći od teksta, to nikad neću zaboraviti.

Zadnji smijeh mi je pak 'Ljeto bez muškaraca'. Dugo nisam bila tako očarana lakoćom pisanja, preplitanjem humora i svakodnevne borbe.

Knjiga koju sam poklonila

Zadnje sam prijatelju u ruke ubacila 'Fiziku tuge'. Spletom okolnosti, moj primjerak je dugo bio u njega, tražila sam ga nazad jer je i meni već počeo nedostajati, a njemu donijela jedan poklonski. Najboljoj prijateljici poklonila sam 'Poštovane kukce i druge jezive priče' Maše Kolanović. Jednom sam joj poklonila i Kunderinu 'Nepodnošljivu lakoću postojanja'. Davno je to bilo, ali sjećam se šoka nakon što smo razgovarale o toj knjizi, njenog fokusa na nešto što ja nisam uopće shvaćala relevantnim u toj knjizi. Otad sam puno pažljivija s knjigama kao poklonima. Mislim da su knjige uvijek po našim mjerama, recimo nisam sigurna bi li u gore prvom navedenom primjeru funkcionirala zamjena 'Fizike tuge' i 'Poštovanih kukaca'. Mi trebamo druge knjige u drugo vrijeme. Kao što i jednu knjigu možemo čitati tko zna koliko puta da to za nas kakvi smo tada bude drugačija knjiga.

Sebi sam zadnje poklonila tetralogiju Elene Ferrante.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Taj popis je zapravo puno dulji od jedne knjige, što znači da je vjerojatno bolje da šutim. Iza mene su bile godine nečitanja tijekom studiranja. Ali, evo, 'Majstora i Margaritu' Mihaila Bulgakova počela sam čitati barem tri puta i nisam zapravo sigurna koji je točno razlog zašto sam stala. Imam i ozbiljnu namjeru opet je početi čitati, nije razlog da mi nije godila. Nisam pročitala ništa od Paula Austera. Evo, izgovorila sam i to. Dalje ne smijem ni govoriti.

Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis 'Početne koordinate' dobila je 2017. Knjiga je objavljena 2018. i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac objavljen 2018. godine te međunarodnom nagradom Mostovi Struge.

Godine 2018. dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga 'Lovostaj' objavljena je 2019.

Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017., nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019. za najbolju priču.

Članica je uredništva časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci.

Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na desetak jezika. Izbor pjesama izašao joj je na francuskom jeziku ('Ciel sous tension', L’Ollave, 2019.). 'Početne koordinate' prevedene su i objavljene na makedonskom jeziku u sklopu nagrade Mostovi Struge.