Knjiga koju trenutno čitam

Sinoć sam dovršio čitanje romana 'Što na podu spavaš?' Darka Cvijetića. Tu knjigu vidim kao svojevrsni nastavak njegovog iznimno uspješnog romana 'Schindlerov lift'. Isti je to jezik, praktički Darkov jezični manir, ista opsesivna tema ali i štivo koje se teško ispušta iz ruku jednom kada se krene čitati. Paralelno s tim romanom čitam knjigu 'Moji roditelji' Aleksandra Hemona. Naišao sam na jednu podudarnost, sasvim slučajno, kod Darka i Hemona, obojica spominju jedan mali dio Bosne koji su naselili kolonisti iz Galicije za vrijeme Austro- Ugarske, isti se toponimi spominju pa sam u jednom trenutku imao čudan dojam da se ove dvije knjige nekako nastavljaju jedna na drugu. Kod Hemona mi malo smeta što je infantilizirao neke stvari čemu je razlog vjerojatno to što je knjiga namijenjena prvenstveno Američkoj publici koja malo ili ništa zna o povijesti ovih prostora pa ima mjesta koja zvuče kao jugoslavenski socijalizam for dummies. Mimo toga se radi o jednoj toploj intimnoj i priči duhovitoj na jedan uzdržan način, nešto poput blagonaklonog podsmijeha, koja obiteljsku mitologiju iz usmenih predanja uvodi u književnost. Moguće da je to svima potrebno kako bismo iz mitologije iskoračili u stvarnost i počeli živjeti u skladu s važećim kalendarom.

Knjiga koja mi je promijenila život

Puno je knjiga koje su mi mijenjale život u raznim periodima. Još uvijek, svakih nekoliko godina, srećom, naiđem na knjigu koja mi promjeni život, postane jedna od onih najvažnijih u životu. Otkrivanje Bukowskog, posredno Johna Fantea i beat pisaca bilo je bitno u formativnom dobu. To što su oni pisali uklapalo se u cijelu rock and roll kulturu s kojom sam se tada poistovjećivao i s kojom sam htio da me identificiraju. Tu je i susret s pjesmama Leonarda Cohena. Interesirao sam se za sve što je imalo auru prevratničkog, što se u raznim razdobljima smatralo buntovnim. Dugo je trebalo da otkrijem subkulturu ruskih samizdata, a tu sam našao i jednu od najbitnijih mi knjiga u životu. Radi se o romanu – poemi 'Moskva – Petuški' Venedikta Jerofejeva. Pogled na neke stvari promijenio mi je susret s romanima Cesarea Pavezzea. Ne mogu a da ne spomenem i Sergeja Dovlatova. A među najdraže knjige upisao sam i kratki roman 'Smrt je izjahala iz Persije' mađarskog pisca Petera Hajnocija. Ta se knjiga, zajedno s romanima Dovlatova ubraja među one koje su mi u posljednjem razdoblju života postale jako bitne i prevratnički su djelovale, između ostalog, na moj pogled na literaturu.

Knjiga koju bih volio da sam napisao

U ovom trenutku to bi mogao biti, recimo, roman Antonija Tabucchija 'Pereira tvrdi'. Divna knjiga. Naizgled jednostavna, ali iznimno autentične, inovativne strukture. Pozicija u koju je stavio pripovjedača sama po sebi govori puno o tome kako reagiramo u određenim situacijama i koliko smo spremni podnositi svako zlo dok god imamo dojam da nas ne ugrožava direktno.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Puno je tih knjiga. Neke od njih sam nabrojao odgovarajući na prethodna pitanja. Recimo da je to 'Moskva – Petuški'. Čista poezija. Knjiga delirij. A opet je sve jako čvrsto i na svom, precizno određenom mjestu. Osim toga puna je kodova čije razotkrivanje nas odvodi u raznim pravcima.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

'Priče od kiše' Hajrudina Ramadana je možda ne toliko podcijenjena koliko zaboravljena knjiga, a koja sigurno ima svoje posebno mjesto u književnosti ovog područja. S obzirom na kontekst u kojemu je napisana i objavljena radi se o posebnom djelu koje stoji izdvojeno, samo za sebe, izvan svih struja i matrica ovdašnje književnosti. Jedna je to od onih knjiga s kojom ovdašnji književni arbitri naprosto ne znaju što da rade. Sličan je slučaj i roman Mirsada Sijarića 'Još jedna pjesma o ljubavi i ratu'. Ramadan se drznuo u književnost uvesti ono što ovdašnjim književnostima manjka, a to je mašta. A Sijarić se odlučio za perspektivu koja je nepoćudna i po mnogim mišljenjima blasfemična.

Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu

Puno je takvih knjiga. Iako knjige uglavnom mijenjaju moj pogled na samu literaturu, a usput potvrđuju neke moje pretpostavke o životu ili proširuju i daju dublji uvid u saznanja koja sam već imao. Lijepo je, barem meni, da ne gajim predrasude spram toga kako književnost mora izgledati pa me uzbuđuje kada otkrijem na koliko različitih načina se može stvarati književnost. Volim svoju neformiranost, takorekuć. Politički je tome, recimo, doprinio Orwell svojim esejima i Katalonijom. Dosta rano mi je razbio bilo kakve iluzije. Naučio me da politički radikalizam nikad ne završi dobro te da u toj igri nitko nikada nije ostao, što se kaže, čistog obraza. Tu se uvijek odvija neka vrsta nasilja. Treba zato tome kritički pristupati, treba detektirati takve stvari.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Iskreno, ne sjećam se.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

'Naši' Sergeja Dovlatova. Njegovi su romani redom iznimno duhoviti, ali ovdje je posebno bitno što se smijemo sami sebi i stvarnosti koju nam Dovlatov gura pod nos. Mitologija i mehanizmi unutar svake obitelji su gotovo u dlaku isti. Smijemo se likovima koje prepoznajemo i poznatim situacijama, grotesknosti obiteljskih ujdurmi i trudu uloženom u ozbiljno shvaćanje samog sebe.

Knjiga koju sam poklonio

Nikad to ne biste pretpostavili, ali knjige su ono što najčešće i poklanjam. Određene knjige određenim ljudima poklanjam iz jednostavnog razloga što mislim da bi ih trebali pročitati te da će im nešto značiti. 'Moj muž' Rumene Bužarovske, 'Vodič kroz požare' Ognjenke Lakićević, 'Sedam strahova' Selvedina Avdića, 'Nigdje, niotkuda' Bekima Sejranovića i 'Pjevač u noći' Olje Savičević Ivančević su, koliko se sjećam, zadnje knjige koje sam nekome poklonio. Redom jer sam htio upoznati neke ljude s time što navedeni autori i autorice stvaraju.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao

Nisam od onih koji se stide zbog bilo čega. Ali nije mi se dalo, na početku se u meni stvorio otpor, boriti s Bolañovim knjigama. Previše likova i relacija koje prebrzo uvodi. Ne volim to ni u životu. Ali toga me nije nimalo stid.