Knjiga koju trenutno čitam

Od prošlog tjedna čitam 'Povratak u Reims' Didiera Eribona da saznam nešto više o svojoj seljačkoj i radničkoj pozadini. A zadnjih par mjeseci čitam i Brehmovu enciklopediju 'Kako žive životinje' koja mi je totalni literarni užitak jer nisam neki ljubitelj životinja i na moj svijet ne utječe puno spoznaja da pauk ima šest ili osam nogu. Upravo mi je zato fascinantna ta knjiga jer na njenom primjeru saznajem da mi je jedino važno vidjeti zanima li autora ono o čemu piše. Jedan primjer: 'U krleci su sjenice vrlo zabavne. Pravo je čudo kako se brzo nauče na sužanjstvo, ali se zapravo rijetko pripitome. S drugim ih pticama ne smijemo zatvoriti u istu krletku, jer sjenice ubojnički napadaju čak i veće ptice, čvrsto ih zgrabe za leđa, ubijaju ih udarcima kljuna, probijaju im tjemenu kost i jednako pohlepno jedu mozak ubijenih žrtava kao što grabilice proždiru svoj plijen.'

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Stigli smo na zemljano balotalište pod borovima, pod tvrđavom Gripe, bila je sredina ljeta, malo smo kasnili. Jure je otišao pišati iza trafostanice, ja sam ga čekao. Prišao mi je odnekud Oceano kojeg sam tada prvi put vidio; pokazao je na kesu koju nosim, pitao me da mu dam jednu od pet limenki piva koje sam imao. To je bilo prije sedamnaest ili osamnaest godina, nisam bio sklon podijeliti ono što pijem, rekao sam da mu ne mogu dati, da kupim točno koliko mi treba. Nasmijao se malo; bio je tada duplo stariji od nas. Rekao je dalje: Aj daj pivu, dat ću ti jednu knjigu. To je bilo neobično, ali činilo mi se pošteno, rekao sam: Može, daj mi knjigu. Ne, nisi me razumija, odgovorio je, ja ću ti pre-po-ru-či-ti knjigu. Pitam ne vjerujući: Ti ćeš mi preporučit knjigu, a ja ću tebi dat pivo? Kaže mirno: Da. Odgovaram: Može. Koja je knjiga? i dajem mu limenku. Kaže: 'Zapitaj prah'. Kako je on dosta teatralno pričao tu večer, mislio sam da se knjiga Johna Fantea zove 'Prah', a da mi on govori da zapitam Prah kad dođem u knjižnicu. Cijelu smo tu večer proveli s njim i njegove dvije prijateljice, a ujutro kad smo se vraćali doma, uživljeno je pričao o tome kako djeca u njegovu kvartu igraju rukomet. 'Golman brani ko lud, balun ga pogodi u jaja, on se digne branit dalje, ovi ga tješe, ljube ga u glavu.' Sumnjam da je roman 'Zapitaj prah' najviše utjecao na mene, ali prvi mi je pao na pamet. Ovo je vjerojatno priča o tome kako u mom životu nije bilo mnogo ljudi koji su mi preporučivali knjige.

Knjiga koja mi je promijenila život

U Splitu, u centru, pokraj Radovanove ulice postojao je antikvarijat u prizemlju kuće u kojoj je danas hostel, što bi drugo bilo. Vlasnik antikvarijata pretvarao se da je knjiški čovjek da bi mogao više naplatiti neku knjigu. Zato su najskuplje bile one knjige o kojima je znao nešto - nije znao puno; analiza neke knjige, prije nego će je prodati, uključivala bi uglavnom samo ponavljanje autorova prezimena: 'Makjaveli, Makjaveli, uf, Makjaveli - četrdeset kuna.' Nekad bih se cjenkao s njim, a nekad bih samo složio izraz lica kao da mi je knjiga koju mu pokazujem beznačajna. Tako sam jednom izvukao Cortazarove 'Školice'. Uzeo je knjigu, prevrtao je u ruci, ali nije rekao ništa. Zbunio se, dohvatio sam ga nekako na krivoj nozi, shvatio je onda uskoro da je bolje da se preda, da se ne muči i rekao je kratko: 'Deset kuna.' Bio sam zadovoljan, knjigu sam poklonio Stipi, a on ju je posudio nekom čovjeku koji je često svraćao u kafić u kojem je konobario. Dugo je knjiga bila u tog čovjeka, nije ju nikako vraćao, iako je Stipe pitao za nju sve češće. Jednu večer Stipe mu je oteo mobitel i rekao da mu ga neće vratiti dok ne dobije knjigu, a ovaj mu na to zabio pepeljaru u čelo. Krvav, Stipe je i dalje inzistirao na knjizi, nije dao ovom da ode dok netko ne otiđe u njegov stan, pronađe i donese knjigu. Čekali su tako da stignu 'Školice' i da stigne hitna, a ja se nakon ove priče više ne cjenkam i ne prenemažem s prodavačima knjiga - koliko me pitaju, toliko dam.

Knjiga koju bih volio da sam napisao

Nakon što su moji preselili na drugi kat, prizemni stan u kojem sam odrastao, ostao je prazan. Brat se uselio u njega, ali tiho se uselio, sve je uglavnom kako je i bilo. Kad dođemo iz Zagreba, spavamo u tom stanu. Tu i tamo prošetao bih po njemu - svaki put bi me obuzimao osjećaj da je cijeli stan gotova knjiga, mapa u omjeru 1:1, karta sjećanja, legenda noćnih mora. Svaka je prostorija poglavlje - babina soba, babina&didova soba, materina&ćaćina soba, hodnik, kupaona, tunel, dnevni i kuhinja i onda sam sve to pročitao u Jergovićevu romanu 'Selidba'. Nakon te knjige razumio sam šok moga oca koji me, kad smo prije dvije godine kupili kuću, pitao koliko kuća ima soba. Malo me zateklo pitanje, odgovorio sam: 'Pa to je više onako otvoreniji prostor, to nam se sviđa, može bit soba di god, u principu ima, ima jednu sobu.' Nakon kratke tišine otac je u nevjerici, prijekorno i retorički pitao: Ti si kupija kuću od sto deset kvadrata i imaš jednu sobu!?'

Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu

Svaka mi knjiga mijenja mišljenje o nečemu. Nisam čvrst karakter, odmah sve povjerujem što mi pripovjedač kaže - ako mi se svidi. Prva knjiga koja mi pada na pamet je Kamovljev jedini roman, 'Isušena kaljuža'. Pročitao sam ga davno, u razdoblju kada smo se furali na depresivnu glazbu, kada smo slušali soundtrack filma 'Rekvijem za snove' koji izvodi Kronos Quartet. Ležali bismo u mraku na podu i slušali to. Prije nego sam krenuo čitati roman, pročitao sam kratku Kamovljevu biografiju koja je toliko tužna da sam mislio da će se sjajno uklopiti uz ovu 'Rekvijem za snove' priču, ali roman je bio sve suprotno, jak i pun života. 'Šta dramiš bezveze', kao da mi je rekao taj roman, 'šta ležiš na podu u prašini ko budala'.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Sve lektire. Neke je knjige netko proglasio obavezom i još ih podijelio po razredima, po levelima, a te su knjige onda dobile auru tih razina pa se čini kao da 'Oca Goriota' mogu čitati samo trećaši, a 'Kralja Edipa' samo prvaši. Čak se čini kao da su te knjige zapravo i napisali prvaši i trećaši. Čini se kao da te knjige nama zamjeraju što ih nismo pročitali, a ništa nam jadne ne zamjeraju.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

'Schindlerov lift' Darka Cvijetića. Inače jako rijetko plačem. Dovršio sam knjigu u vlaku i krenule su mi suze. Pomislio sam: 'Kvragu, plačem u vlaku. Šta se u ovom slučaju radi? Kako ovo sanirati?' Odlučio sam samo ostati miran, pustiti oči da plaču, ignorirati oči na određen način. Oči nisu više ogledalo duše - toliko je alergija oko nas, ljudi suze iz sto različitih razloga. Ako ne budem ustima, rukama ili ostatkom tijela pravio veliku dramu, neće mi nitko gledati oči. Tako je i bilo.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Guillaume Apollinaire - 'Iskustva mladog Don Juana'. Svijet je toliko pun pornografije u slikama da smo zaboravili da je postojala u prozi. Prva rečenica Apollinaireova romana odmah me nasmijala jer odgovara 'establishing shotu' u porno filmovima: 'S prvim ljetnim danima preselili smo se na seosko imanje, tek nedavno kupljeno.' A smiješno je i da mi se čitala takva proza, ali sam se skrio pod veliko ime Guillaumea Apollineairea, kao da bude manji grijeh.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao

Šalje mi prije tjedan dana Bezinović Whatsapp poruku u kojoj je fotografirana ova rečenica: 'The three of us at the table, and it seemed as though about six people were missing.' U poruci još stoji da je rečenica iz romana 'I sunce se rađa' Ernesta Hemingwaya. 'Je*en ti sve', odmah pomislim, 'nisam čitao roman'. Ali malo stanem, priberem se - ništa on mene ne pita u vezi romana, rečenica koju šalje referenca je na jednu rečenicu iz scenarija koji smo pisali. Dakle, ne moram se uopće očitovati o romanu. Neću ulaziti u raspravu, stavit ću samo neke emotikone, i to je to. Stavim dva koji se smiju, jednog oko kojeg su srca i još jednog koji je srce samo. Pošaljem to, ali za tri sekunde stiže nova poruka ('sjajan roman') nakon koje moram reći - nisam čitao. Naravno da imam još većih nepročitanih romana, ali ovaj blagi upitnik traži samo jedan naslov.

Knjiga koju sam poklonio

Najčešće poklanjam knjige Semezdina Mehmedinovića jer mi najviše odgovaraju konceptu poklona. Poklon je kada je nešto pred nama što nismo očekivali da bude pred nama. Dobar poklon mora imati neku svježinu. Volio bih poklanjati i knjige Borisa Marune, ali nitko ih ne prodaje.