Knjiga koju trenutno čitam

Sad je već klišej reći to, ali obično čitam više knjiga odjednom. Jedna spisateljica mi je rekla da je moje čitanje kao svadba – nešto novo, nešto staro, nešto plavo i nešto posuđeno. Nešto novo je, trenutno, 'Vraćena' Donatelle Di Pietrantonio, fenomenalne talijanske spisateljice za koju se nadam da će uskoro biti prevedena na neku varijantu našeg maternjeg jezika. Nešto staro su priče jedne jedine i neponovljive Grace Paley. Kad god stvarnost postane prekaotična – kao u slučaju pandemije, potresa, prekida, i svih ostalih veselih 'P' – volim se vratiti njenim jednostavnim rečenicama i iskrenom pogledu na svakodnevicu. Nešto posuđeno su priče Andrésa Neumana (hvala, Sven). Volim vidjeti pametno uposleno nasljeđe Cortázara. I na kraju, nešto plavo je divni Philip Larkin i njegova sabrana poezija. Smrt nikad nije bila ljepše uprošćena.

Knjiga koja mi je promijenila život

To je bez sumnje 'Farmakologija za drugi razred medicinske škole'. Prije nje sam bila uvjerena da ću pratiti obiteljske stope i baviti se nekom granom medicine. Farmacija mi je djelovala manje prljavo od stomatologije. Onda je u moj život došao taj udžbenik, vjerovatno najdosadniji knjižni blok otiskan od Gutenberga do danas. Da stvar bude gora, farmakologiju nam je predavao kreacionista koji je svaki treći čas govorio o Tvorcu i vjerovao da desetak PowerPoint slajdova može osporiti Darwina. Te godine sam shvatila dvije stvari – 1. da je Bog izgovor loše pripremljenih profesora i 2. da ne želim imati veze s medicinom.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

Nikada mi nije bilo jasno ovo pitanje. Ako knjiga postoji i ako je mogu čitati, ne vidim zašto je bitno tko ju je napisao. To bi značilo da mi je moj ego važniji od književnosti. Osim toga, ja bih vjerovatno mnogo lošije napisala sve te divne knjige koje mi toliko znače. Ako kažem 'voljela bih da sam napisala 'Uliksa'' to bi značilo 'voljela bih da sam dovoljno pametna da napišem 'Uliksa'', ali bi također uključivalo teško djetinjstvo, katoličko obrazovanje, makar deset godina života u siromaštvu, dok moja supruga pere prljavo rublje pola Trsta kako bi prehranila našu djecu. To mi nije privlačno, tako da sam izrazito sretna što je netko drugi već napisao tu knjigu. Budimo, dakle, praktični – voljela bih da sam napisala Harryja Pottera jer bi to značilo da imam dovoljno para da kupim kuću na moru, budem mecena svim odličnim regionalnim piscima i spisateljicama koje poznajem i, naravno, pišem šta god želim.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Mislim da su pravi utjecaji oni koji se dese u djetinjstvu jer kasnije u životu čitamo na drugi način – obrazovanijim, ali i ciničnijim očima. Već sam to mnogo puta rekla, ali vrijedi ponoviti: za mene je 'Beskrajna priča' Michaela Endea bila poput Svetog pisma kad sam bila dijete. Pronašla sam je među bakinim knjigama i uzela je bez pitanja. Onda sam počela čitati o dječaku koji pronalazi knjigu 'Beskrajna priča' i uzima je bez pitanja. Bio je najgori na satovima tjelesnog, tata mu se bavio dentalnom protetikom, a jedino što je dječaku išlo od ruke bilo je izmišljanje. Drugim riječima, imala sam deset godina i bila sam uvjerena da sam ja Bastian Balthazar Bux. Danas imam trideset i tri, ali i dalje vjerujem da je Ništa naš najveći neprijatelj i da je fikcija jedini način da se ono pobijedi.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

'Pale horse, pale rider', zbirka tri kratke novele Katherine Anne Porter. Možda nije fer izbor, budući da je žena dobila Pulitzera, National Book Award i bila tri puta nominirana za Nobela. Ali bez obzira na sve to, kad god je spomenem u domaćim književnim krugovima, doslovno nitko nije čuo za nju. Porter pripada valu američke južnjačke gotike u njenom vrhuncu, a njenu priču 'Noon Wine' bih uključila u najboljih deset američkih priča dvadesetog vijeka, bez sumnje. Ne znam ima li to veze sa seksističkim filterom balkanske prevoditeljske i izdavačke branše, ali mislim da je velika nepravda što se njene knjige ne prevode i ne čitaju kod nas onoliko koliko to zaslužuju.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

'Tajni život drveća' Petera Wohllebena. Prije svega, promijenila mi je mišljenje o nefikcijskim bestselerima. Valjda je uobičajeno da nadobudni prozaisti u dvadesetima vjeruju kako je sve osim fikcije traćenje papira, pogotovo ako se prodalo u više od tisuću primjeraka. S druge strane, tek poslije te knjige počela sam se interesirati za biljke i uopće za način na koji flora funkcionira. Prije toga me takve stvari nikada nisu zanimale. Sada sam neko tko može provesti nekoliko sati u šumi, svjesna da se ispod tla odvija komplicirani sistem komunikcije i timski rad vrijedan poštovanja.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

'Godina magičnog razmišljanja' Joan Didion. Ta žena je uvijek imala fenomenalno oko i besprijekorno očišćen stil, ali ovo je prvi put da me je njeno pisanje intimno potreslo. Pritom, radi se o iskustvima koji nemaju apsolutno nikakve veze sa mnom i mojim životom – nemam djecu, nemam muža, i nitko blizak mi nikad nije umro. Znate da se radi o odličnoj prozi kada jedno iskustvo toliko udaljeno od vašeg osobnog uspije da izazove empatiju i duboko vas potrese.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Novi roman Jenny Offill, 'Weather'. Volim njenu nenametljivu fragmentarnost, koja nije nikakav jeftin trik niti posljednje utočište lijenog pisca, već odlično korespondira s temom o kojoj govori. Paranoja glavne junakinje koju sve više brinu klimatske promjene obrađena je iskreno i duhovito, ali ne sa superiorne ili cinične pozicije. Njeni su strahovi smiješni jer su nam prepoznatljivi, to su uostalom i naši strahovi. Autorica nas ne pokušava uvjeriti ni u šta, niti od svog romana pravi pamflet za spašavanje planete. Ipak, uspijeva reflektirati činjenicu da nešto zaista nije u redu s ovim svijetom i da naša apokalipsa vjerojatno neće biti holivudski blockbuster s mišićavim spasiteljem, već lagano propadanje nepripremljene vrste koja zna kako napraviti story na Instagramu, ali je zaboravila uzgajati povrće i zapaliti vatru.

Knjiga koju sam poklonila

Posljednja knjigu koju sam poklonila bila je 'Nothing: A Very Short Introduction', jedna od onih Oxfordovih knjižica o svemu i svačemu. Ova se bavi problemom ničega, od filozofije do kvantne fizike. Ono što je meni najzanimljive jeste kako se ništa tretira u astronomiji i sva neodgovorena pitanja koja imamo vezano za tamnu materiju i crne rupe. To, vjerojatno, ima veze s onim Bastianovim Ništa koje me proganja od djetinjstva. Zanimljivo je i to da sam knjigu poklonila jednom katoliku, mada u tom trenutku nisam razmišljala o tome. U svakom slučaju, kada bih pisala knjigu o tom prijateljstvu vjerovatno bi se također zvala 'Kratak uvod u Ništa'.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Zapravo me nikad nije sram priznati da nešto nisam pročitala. Odrasla sam u kući u kojoj smo imali isključivo medicinske knjige i priručnike, tako da mi je trebalo jako dugo da dođem do dobre literature i još uvijek je mnogo toga na mojoj listi za čitanje. U posljednje vrijeme se trudim pratiti suvremenu književnu produkciju, što znači da su mnogi klasici ostali nepročitani. Isto tako, kad studirate jednu književnost (u mom slučaju anglističku) onda nekako ostanete zakinuti za svu ostalu. Nisam nikada pročitala 'Čarobni brijeg' Thomasa Manna, iako obožavam 'Smrt u Veneciji' i 'Buddenbrookove'. Ali nedavno sam, u razgovoru s crnogorskim piscem Nikolom Nikolićem, shvatila da možda nije loše što nismo prerano pročitali neke velike knjige. Rekao je: 'Još se imam nečemu radovati' i to je toliko točno. Voljela bih, iskreno, da sam neke knjige ostavila za kasnije.