Kazališna predstava 'Monovid 19', koja je praizvedena u subotu navečer uz stroge epidemiološke mjere u Zagrebačkom kazalištu mladih, nastala je na temelju istoimenog projekta (Ivor Martinić i Jelena Kovačić) u kojem je 19 etabliranih hrvatskih dramskih pisaca i spisateljica, te onih koji tek krče svoj put na hrvatskoj kazališnoj sceni, progovorilo o svom doživljaju života za vrijeme režima izolacije uzrokovanog pandemijom koronavirusa.

Međutim, taj projekt talentiranog i često nagrađivanog kazališnog tandema - redateljice Anice Tomić, koja je osmislila i scenografiju, i Jelene Kovačić, autorice adaptacije i dramaturginje, nije stao samo na definiranju i analiziranju promjena koje su zadesile svijet, obitelj i pojedince za vrijeme pandemije koronavirusa, nego se upustio u istraživanje kazališnog koncepta i kazališnog prostora. Naime, projekt 'Monovid 19' sastoji se od tri zasebne i različite predstave 'Proljeće naše zlovolje', 'Europa gleda seriju i razmišlja o…' i 'Tzv. nježniji spol', koje se istodobno odvijaju na različitim prostorima ZKM-a, od glavne scene preko pokusnih dvorana i toaleta pa sve do krova kazališta.

Sve tri predstave na kraju se spajaju u završnom prizoru u kojem publika, uz muziku pulsirajućeg ritma, iz atrija kazališta s velikom pozornošću prati Dadu Ćosića kao 'anđela', koji uz podršku Danijela Ljuboja, na krovu ZKM-a, interpretiraju tekst Dine Pešuta 'Nebo nad Zagrebom'. Svaku predstavu prati različita publika (maksimalno 13 gledatelja) koja 'šeće' pod vodstvom svog 'vodiča', primjerice, Rikarda III., prof. Buge Brlić ili Europe, ovisno o temi, te se zaustavlja pred različitim prizorima gdje sjajni glumci ZKM-a oživljuju dramatične, tjeskobne situacije ili bizarne reakcije ljudi na pandemiju i režim izolacije. Tako pred publikom defiliraju političari i njihove žene, primjerice, 'kralj' Amerike i njegova žena Melanija, Rikard III i princ od Welesa, zatim znanstvenici i medicinske sestre, pjevači i glazbenici poput Marianne Faithfull i Miroslava Škore, starci zatvoreni u svoje domove, samohrane majke, zlostavljane žene s modricama, radikalna mladež, demonstranti na ulicama Berlina, ekstremne vjernice, lucidni zanesenjaci, gospođa Europa koja jedino brine hoće li ovog ljeta stići do Malinske na Krku, usamljeni anđeli, tamburaši i desničari, itd., cijeli spektar ljudi različite dobi, spola, zanimanja, ideoloških i spolnih orijentacija. Svaki prizor je scenografski i kostimografski zaokružen, a referira se na recentna događanja na individualnom i društvenom, pa čak i političkom nivou, od straha od COVIDA-19 i povratka starom životu, koji ne donosi ništa dobro, neizvjesnosti i tjeskobe, preko pljeskanja na prozorima, 'fejk njuza', teorija zavjera, 5G i financijskih interesa, primjerice 'big pharme', do propitivanja radikalnih europskih pokreta, budućnosti Europe i zapitanosti nad sudbinom (desne) Hrvatske i njenog propalog turizma.

U prvoj predstavi 'Proljeće naše zlovolje' naznačuju se promjene u svijetu drastičnom promijenjenom pandemijom COVIDA-19. Vodič je Rikard III kojeg je utjelovio Franjo Mašković, dok Mia Melcher briljira u ulozi Melanije (Trump). U tekstu 'Melanija neće dati ruku' autorica Rona Žulj fokusirala se na Melaniju (Trump), uspijevajući sofisticiranom ironijom progovoriti ne samo o društvenoj poziciji aktualne prve dame Amerike nego i o međuljudskim odnosima u novom svijetu, drastično promijenjenom pandemijom Covida-19, gdje vladaju nove norme ponašanja, kao što su izostanak bliskosti, suzdržanost itd. što pogoduje Melanijim karakteru.

U tekstu/prizoru Mirne Rustemović 'Otvoreni pozivi' dominira nezaustavljivo brbljava Dora Polić Vitez, koja raspravlja o različitostima osmrtnica u hrvatskim, slovenskim i bosanskohercegovačkim novinama 'u ovim ludima vremenima', dok prizor 'David. Preko stakla' Tomislava Zajeca donosi dirljiv isječak obiteljske tragedije. Druga predstava 'Europa gleda seriju i razmišlja o…' u fokus stavlja pitanje današnje Europe i njezine gotovo bešćutne nezainteresiranosti za svoje građane, koji su ulovljeni u mrežu političkih i ekonomskih interesa. Lik Europe, samožive gospođe koju ne zanimaju sudbine ljudi i njihov strah od bolesti, starosti i samoće, demonstracije radikala pod prozorima, niti upozorenja stručnjaka i znanstvenika, maestralno je utjelovila Barbara Prpić, koja je energično i strastveno udahnula život izvrsnom tekstu 'U sobi nešto široj od kože' Ivane Sajko.

Uz to, dojmljiv je bio Zoran Čubrilo koji je interpretirao monolog Nine Mitrović 'Više neću hodati sam', zatim Ugo Korani i njegovo lascivno šaputanje na uši gledatelja (Goran Ferčec 'Govoriti o tijelu kao o nečem dobrom') te Tina Orlandini kao zadrta bogomoljka u monologu 'Muke svete Sanje u karanteni' Dine Vukelić. U trećoj predstavi 'Tzv. nježniji spol' preispituje se iz raznih perspektiva i situacija položaj žene, tj. odnosi žena i muškaraca u današnjem patrijarhalnom društvu. Okvir komada čini tekst Tene Štivičić 'Nježniji spol' u kojem autorica donosi zanimljivu viziju svijeta, svojevrsni obrat rodnih uloga i pozicija moći, nakon pandemije Covida-19.

Predstava počinje predavanjem znanstvenice znakovita imena prof. Buga Brlić, koja u interpretaciji Urše Raukar publiku krajnje racionalno upućuje u strahote koje dio žena doživljava svuda u svijetu, kao što je nasilje u obitelji, otvarajući 'vrata' raznih prizora iz svakidašnjeg života. Svaki tekst/prizor progovara o jednom važnom aspektu života za vrijeme izolacije, primjerice, 'Ankina priča' Olje Lozice o starosti gdje ostarjelu Anku s velikim razumijevanjem i nježnošću tumači Doris Šarić Kukuljica, a 'Njegove lekcije o sigurnosti' Beatrice Kurbel o usamljenosti i čežnji tijekom samoizolacie gdje je Nataša Dorčić predano i uvjerljivo utjelovila svoj lik. No najaktualniji i najpolitičniji dio je uprizorenje teksta Vedrane Klepice 'Posljednje obraćanje usamljene gitare glazbenika i poduzetnika Miroslava Škore iz turbulentne godine predizborne izolacije' u kojem se autorica iz pozicije Škorine gitare nadahnuto i vrlo zabavno i duhovito referira na njegovu ideologiju, politički program i stremljenja.

U toj šarmantnoj i lucidnoj bujici misli (lik gitare interpretira Milica Manojlović) nižu se, uz glazbenu kulisu slavonskih tamburaša, ideje o proširenju predsjedničkih prava, o domovinsko-neoliberalnoj demagogiji i državi kao najgorem mogućem gospodaru ekonomije, a sve na ritam austrijskog FPÖ-a, francuskog FN-a, Orbanovog Fidesz-a, i s 'psihopatima iz poljskog Prawa i Sprawiedliwośća'. Da je predstava nastala iz pozicije autora i autorica zarobljenih karantenom i 'novim normalnim' te brojnim epidemiološkim mjerama, koje su nesmiljeno utjecale na našu slobodu, bilo je vidljivo iz scenografskog okvira koji čine bolnički kreveti, virusootporni medicinski skafanderi, te brojne osmrtnice žrtava diljem svijeta, koji nisu stradali samo zbog zaraze COVIDOM-19, između ostalih i Afroamerikanca Georga Floyda. Tandem Tomić/Kovačić nadahnuto je tekstove svih autora i autorica adaptirao i prilagodio različitim kazališnim scenama, stvorivši u svakom tom prizoru kratak ali dubok pogled, gotovo psihološka analizu različitih situacija kojima su se našli ljudi u ovim izvanrednim okolnostima.

Vrijednost režije je u fascinantnoj teatralizaciji, lišenoj patetike, koja gledateljima nudi kroz model 'šetnje' različitim prostorima intenzivno iskustvo, gotovo sudjelovanje u životu likova. Kostimi Marte Žegure variraju od jednostavnih, elegantnih do raskošnih, gotovo rokoko haljina (Barbara Prpić kao Europa), dok originalno skladana glazba Nenada Kovačića, koja se rasteže u rasponu od slavonskog drmeša u Škorinom stilu do house glazbe, uz naravno 'Odu radosti', cijeloj predstavi daje dinamičnost i ritmičnost. Važan element je pokret Petre Hrašćanec, koji osobito dolazi do izražaja u predstavi 'Europa gleda serije i razmišlja o…', te video koji su oblikovali Lovro Mrđen, Adrian Pezdirc i Adrian Rast. Predstava 'Monovid 19' je superzanimljiv i uzbudljivo postavljen kazališni projekt visokih dometa, koji kombinacijom društvene kritičnosti i humora te jakom simbolikom i elementima magijskog realizma, stvara kompleksnu sliku postpandemijske stvarnosti. U toj slici konstatira se 'sve je utakmica i sve je fejk', ali se istodobno postavljaju pitanja kao što su 'Je li ovo prekretnica?' i 'Hoće li cjepivo donijeti i novi svjetski poredak?' Zbog toga je 'Monovid 19' zapravo optimistična i vrlo vitalna predstava, koja vraća vjeru u skorašnji pozitivni obrat.