Ciklus tribina Grički dijalog, koji vode Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić, ovoga puta je svoju temu predstavio u pomalo histeričnom tonu: 'Čitajte, čitajte, čitajte! Živite da biste čitali!'

Nakon svih tih uskličnika postavljeno je i ključno pitanje, koje se krije iza poziva na otkrivanje svijeta koji se krije između korica knjiga, a ono glasi – čitaju li Hrvati? Znanstveno utemeljen odgovor na to pitanje, potkrijepljen empirijskim istraživanjem, nažalost je izostao, iz jednostavnog razloga što se takva istraživanja u Hrvatskoj ne provode.

Na to je upozorio Zoran Velagić, voditelj Katedre za povijest knjige, nakladništvo i knjižarstvo na osječkom Filozofskom fakultetu. S druge strane, istraživanje o nacionalnim čitateljskim navikama se provodi u SAD-u svakih deset godina, a posljednje, iz 2002. godine, pokazalo je da oko 46 posto Amerikanaca redovito čita knjige. Najbolje rezultate u čitanju pak imaju Skandinavci, dok su u Europi najslabiji čitatelji stanovnici Grčke i Portugala, od kojih je tek 20 posto redovitih čitatelja.

Kada je riječ o Hrvatskoj, zasad je jedino malo istraživanje čitateljskih navika provedeno nedavno, a sastojalo se od četiri pitanja. Prvo i najvažnije se odnosilo na to jesu li ispitanici u protekla tri mjeseca pročitali neku knjigu, na što je potvrdno odgovorilo 44 posto. S druge strane, pola ispitanih u proteklih pola godine nisu pročitali nijednu knjigu! Te podatke iznijela je Vlatka Jeh, zadužena za književni marketing i voditeljica projekta Tjedan dobre knjige, čiji je cilj potaknuti građane da više čitaju.

Legendarni hrvatski umjetnik Vlado Martek, poznat po svojim akcijama u kojima je nekad pozivao ljude na čitanje Majakovskog ili Rimbauda, ima specifičan uvid u čitateljske navike u Hrvata. Naime, Martek je i trideset godina zaposlenik knjižnice u Dubravi, 'na kraju grada', kako je naglasio. Iz svojeg iskustva radnika u knjižnici, Martek vrlo dobro zna da je u čitanju važnija kvaliteta nego kvantiteta te je u svojem prvom izlaganju pledirao da je bolje čitati dobro, i sa spoznajnim ciljem, nego mnogo. 'Mene interesira što se čita, a pročitati puno knjiga ne znači automatski pogoditi metu. Ljudima je čitanje ipak većinom razonoda, a trash ljubići i krimići su naš nivo', sažeo je svoja iskustva Martek. Istaknuo je da u knjižnici u Dubravi skoro nitko ne posuđuje poeziju i potvrdio stereotip o ženama kao boljim čitateljima: 'Muškarce zanimaju samo knjige koje su pune nasilja, a poezija nikako.'

Prilagoditi se čitateljskom ukusu s vremenom je postao i moto spisateljice Sanje Pilić, čije su omladinske knjige i dio školske lektire. Pilić je zaključila da danas djeca čitaju sve jednostavnije tekstove te da su im i knjige stare dvadeset godina arhaične. Ipak, njen roman 'Jesam li se zaljubila' dosad je doživio šest izdanja, a prodan je u 10 tisuća primjeraka, no Pilić naglašava da joj je cilj ubaciti u pitak tekst i malo teži sadržaj. Kao primjer navodi slavnog Adriana Molea, u čijim se dnevnicima redovito referiralo i na aktualne političke događaje, što danas većinu mladih uopće ne zanima. Pilić je i priznala da ne čita previše svoje kolege, suvremene hrvatske pisce, jer ima osjećaj kao da je sve što oni imaju reći već negdje pročitala. Sanja Pilić je pomalo pesimistično zaključila da ljudima s vremenom više ne trebaju nove spoznaje, što primjećuje i po samoj sebi.

Iako se tema ovog Gričkog dijaloga unaprijed činila možda i pomalo dosadnom, kroz raspravu se pokazalo da se o čitanju, što ono znači ili značiti treba, itekako ima dosta zanimljivog za reći. Ideal Vlade Marteka jest čitatelj koji 'u čitanju vidi put u znanje, šansu za pojačavanje vlastite svijesti', dok je situacija na tržištu knjiga takva da nakladnici žele bilo kakvog čitatelja. A današnji je čitatelj anarhičan, podsjetio je Zoran Velagić, te mu je cilj 'razbiti sustav obrazovanja koji nameće književni kanon kroz lektiru'. Pitanje je, naravno, razbija li se kanon isključivo bezumnom zabavom ili ga se subvertira otkrivanjem ideološki zanemarenih knjiga.

Razlika je, naravno, i u današnjem mentalitetu, zaključeno je pri kraju Gričkog dijaloga. Osamdesetih godina prošlog stoljeća čitalo se i više i kvalitetnije, iako smo danas najviše u povijesti izloženi pisanoj riječi, ponajviše zahvaljujući internetu. Osamdesetih je i Vlado Martek pozivao: 'Čitajte Majakovskog!' Može se s velikom dozom sigurnosti pretpostaviti da su ljudi tada znali o kome je riječ, pa čak i oni koji Majakovskog nisu čitali. Danas bi se dobar dio mladih vjerojatno zapitao je li Majakovski neki novi stilist sa skandaloznom autobiografijom, potpuno slobodni spoznaje o postojanju tog velikog ruskog avangardnog pjesnika.