Opera 'Pelleas i Melisande' smatra se grandioznim djelom ranog 20. stoljeća, skladana je prema Maeterlinckovoj simbolističkoj drami, a tematizira ljubavni trokut u kojem se isprepliću zavist, ljubomora i strast.

Realizirana je u koprodukciji s pariškom Operom Comique, redatelj i scenograf je Stéphane Braunschweig, a premijerno će biti izvedena u utorak, 12. svibnja, na sceni HNK-a, u sklopu Festivala Francuske u Hrvatskoj Rendez-vous.

U operi 'Pelleas i Melisande' pjevate Genevieve, jaku ženu i majku dvojice sinova. Budući da je ta opera široj publici u Hrvatskoj slabo poznata, možete li reći po čemu je to djelo najznačajnije?
Prvenstveno bih izrazila zahvalnost što sudjelujem u projektu 'Pelleas i Melisande'. Smatram da je izvedba te opere od velike važnosti za zagrebački HNK jer imamo priliku čuti zaista posebno djelo i vidjeti posebnu produkciju. Kada sam stupila na scenu na kojoj je netom postavljena scenografija, doslovce sam mogla zaplakati od ljepote. Takva je i glazba. Opera 'Pelleas i Melisande' skladana je u pet činova u kojima se isprepliću ljubomora, strast i naivnost, potpomognute posebnim glazbenim izrazom. Djelo je značajno jer je satkano od niza nedorečenih situacija i misli. Glazba je lišena čvrstih oblika građe, harmonije i ritma, te stvara jedinstveni ugođaj.

Što je dramska okosnica te opere, koja je skladana prema Maeterlinckovoj simbolističkoj drami?
Princ Golaud, unuk kralja Arkela, susreće u šumi izgubljenu ljepoticu Melisande čije je porijeklo nepoznato i ostaje tajna. Dovodi je u dvorac svog djeda gdje ona teško podnosi život. Njih dvoje se vjenčaju, a Mélisande osvoji simpatije cijeloga dvora. No između Melisande i Pelleasa, Golaudovog polubrata, potajno se razvija duboka ljubavna priča. U naletu ljubomore Golaud ubija svog polubrata, a Melisande umire ostavljajući iza sebe djevojčicu.

Kaže se da je upravo s tom operom započela svojevrsna revolucija u opernom stvaralaštvu. Što to konkretno znači?
'Pelleas i Melisande' je glazbena drama sazdana od prozračnih ugođaja, kroz koju pjevači pjevaju svoje fraze koje podsjećaju na normalan, svakodnevni govor. Ne postoji točno definirano mjesto radnje, scenografija je jednostavna, nema nikakvih svađa među likovima, nema raspravljanja, samo prepuštenost sudbini. Nema recitativa, nema arija.
Zato je ovo djelo izrazito teško jer ga morate donijeti suzdržano i nemate potporu gustog orkestra. Sve je prepušteno snazi pjevačkog izraza koji mora imati pravu mjeru. U takvoj suzdržanosti prema van, a s vulkanom osjećaja prema unutra te sa simbolima kao što su more, prsten i duga kosa, leži revolucija u novom izričaju opere.

Kakva je vaša uloga Genevieve i kako ste se 'pronašle' te što vam je bio ključni okidač u interpretaciji te uloge?
Uloga Genevieve po svom obimu nije velika, ali je vrlo značajna. Kad sam pričala s dirigentom Pascalom Ropheom, rekao mi je da mislim na more između Engleske i Francuske, a ne na naš Mediteran. Scena s pismom na samom početku opere jedna je od značajnijih u opernoj literaturi. Genevieve, na neki način, unosi zaplet u cijelu radnju i više je ne vidimo do kraja opere. Genevieve je majka prinčeva Golauda i Pelleasa, starijeg i mlađeg sina, koja zna kako treba razgovarati i uvjeriti kralja Arkela da prihvati Golauda i njegovu novu ženu Melisandu. Ona je majka koja u Melisandi vidi sebe kad je bila mlada i našla svoj način preživljavanja u dvorcu. Ona je i snažna osobnost koja vješto manipulira, primjerice, ostavlja Pelleas i Melisande same kod prvog susreta. Ona voli oba svoja sina, premda joj je mlađi Pelleas ipak 'malo' draži. Genevieve je za mene žena koja je naučila da postoje oni koji se mire s namijenjenom sudbinom i oni koji stvaraju sudbine onima koji su prepušteni sudbini.

Budući da je riječ o koprodukciji, kako ste surađivali s francuskom ekipom?
Rad na francuskom tekstu bio je izrazito zahtjevan, imali smo veliku pomoć lektorice Florence de Daguerre s kojom sam i s kolegom Lucianom Batinićem, koji pjeva Arkela, radila još od veljače. Jednostavna melodija ispala je najkompliciranija glazba koju sam ikad učila, a u izrazu sam trebala pronaći drugačije boje u svom glasu. Kada su počele probe, veliku pomoć imala sam i od kolegice Karen Vourc, koja pjeva Melisande. Ona je s velikim strpljenjem sa mnom svakodnevno radila na francuskom tekstu.

Ove sezone pjevali ste i zahtjevnu rolu Jele, Dubrovkinje odjevene u traperice, u Brkanovićevoj operi 'Ekvinocij', koja je nastala prema Vojnovićevu dramskom predlošku. Koliko ste u tu ulogu Jele utkali atmosferu svog rodnog grada i općenito života u Dubrovniku, ima li u njoj dalmatinske tradicije?
Opera 'Ekvinocij' primjer je dobre povezanosti režije i glazbe, a iako su izostali atmosfera i krajolik dubrovačkog kraja, na površinu je isplivala prava drama cijele priče. Jele želi zaštititi sina Ivu da ne doživi istu sudbinu kao ona i upravo u tome je najveća greška, jer živimo li život u razmišljanju da se ne ponovi prošlost, upravo se to i događa. Jele je u 'Ekvinociju' othranila svog sina sama jer je Niko nije oženio i otišao je u Ameriku za dobrom zaradom. Između obitelji i materijalnog, odabrao je novac. Koliko obitelji danas propada jer ne postoji komunikacija između muža i žene? Znam što znači u tom podneblju biti neželjen i nisam to nastojala posebno isticati. Smatrala sam da je dovoljno tu sramotu prizvati da mišlju bude prisutna u mom izrazu. Više sam se bavila odnosom dalmatinske majke i sina. Sin je u Dalmaciji nešto posebno, oni nikad ne odrastu, dalmatinska majka u njega projicira sve svoje najveće želje. Jele je primjer žene koja nastoji spasiti svoju obitelj i ponovno je okupiti, ali nije pronašla način kako razgovarati jer njena ljutnja je nadrasla ljubav.

Posljednjih sezona pjevali ste Amneris u 'Aidi', Ortrud u 'Lohengrinu', Crkvenjarku u 'Jenufi', Kundry u 'Parsifalu', imali ste i mnogo koncertnih nastupa, a dobili ste i nagradu Richard Wagner za najbolju vagnerijanku. Što vas najviše privlači tim karakterno, glazbeno i glumački zahtjevnim ulogama?
Ova sezona je izrazito zanimljiva, sve odreda Majke: Kosteljnička, Jele, Herodias, Genevieve... U tim ulogama naučila sam da će majke sve napraviti za svoje dijete da ih zaštite, ali nekad to rade nesmotreno. Kosteljnička i Jele su majke koje štite svoje dijete od sramote, Herodias je majka koja u sramotnom braku s Herodesom uspije stvoriti čudovište - dijete Salome, Genevieve je majka koja sve 'glatko' rješava unutar obitelji.
Naučila sam da djeca upijaju ponašanja svojih majki i tako razvijaju vlastiti karakter, naučila sam da je majka nezamjenjiva.

Danas ste u Europi iznimno cijenjeni kao interpretkinja Mahlera, Wagnera, Straussa, Bizeta, Verdija... Kako funkcionira svjetsko 'tržište' i koliko utječu vaši domaći uspjesi na vašu inozemnu karijeru?
Na svjetskoj sceni je trenutno velika gužva. Ima jako puno dobrih pjevača, nije pitanje samo pjevanja, već i izgleda, vrste i pogodnosti glasa za neku ulogu, a poznanstva su, naravno, najveća prednost. Projekte u inozemstvu dobila sam preko audicija. Do audicije se dolazi preko strane agencije. Trenutno pjevam ulogu Herodias u Wuppertalu i mogu vidjeti koliko je njemačko tržište poljuljano. Zbog nedostatka novca, kazališta su zatvorena u vlastite snage i nerijetko se događa da pjevači moraju sve i svašta pjevati. Mnogi na tom putu i otpadnu, zato su pjevači sve mlađi da bi bili izdržljiviji. Sretna sam da imam stalno mjesto u Hrvatskom narodnom kazalištu u kojem u miru mogu stvarati svoje uloge. Pjevačka disciplina i vječito usavršavanje uvijek su mi na prvom mjestu i sve što dolazi prihvaćam s velikom radošću jer znam da je znanje najveća moć.

Iako postoje i mnoge suvremene opere, poput 'Mimi' koju smo nedavno gledali u HNK i koja će igrati u narednoj sezoni s hrvatskim pjevačima, po nekima je opera zastarjela, artificijelna forma jer ne korespondira s duhom vremena. Kakvo mjesto, po vašem mišljenju, ima opera na današnjoj kulturnoj sceni?
Razmjena znanja, sposobnosti i razmišljanja izrazito su važni za operu.
Kao što imamo priliku vidjeti Debussyja u Zagrebu, vjerujem da će se stvoriti prilike da Brkanovićev 'Ekvinocij' bude poznat i van Hrvatske.
To će biti moguće kad pokažemo da smo spremni i zreli za izlazak iz zatvorenosti u prošlost. Upravo produkcija 'Pelleas i Melisande' u kojoj pjevaju i francuski i hrvatski pjevači pokazuje da imamo snagu ugostiti jednu svjetsku produkciju. Opera izražava naš svakodnevni život i kroz sadržaj nam nudi odgovore. Pitanje je samo: kako to prepoznati? Pjevačima je teško voditi utrku s filmom ili raznim prijenosima opera iz svjetskih kuća koje raspolažu beskonačnim budžetom.

Može li se od opere očekivati da bude angažirano djelo i da kritički komentira stvarnost?
Svaka opera kritizira neko ponašanje ili događaj. Veliki zadatak leži na režiserima za koje smatram da se trebaju raspitati o mentalitetu sredine u kojoj su pozvani da nešto režiraju. Također, pjevači znaju da za pjevanje Wagnera u Njemačkoj moraju imati više nego izvrstan izgovor njemačkog, a za pjevanje Verdija u Italiji moraju imati izrađenu verdijevsku frazu. Tako i Zagreb ima svoje datosti i smatram da ih treba poštivati. Opera je uspješna kada se režija i glazba nadopunjuju. Zagrebačka Opera ima sreću što nije dopustila da postane samo mjesto posjeta raznih režisera, već se zahvaljujući maestru Nikši Barezi, ozbiljno i predano radi na muzičkoj pripremi.