Jedno od najpoznatijih literarnih putovanja, 'Put oko svijeta u 80 dana' Julesa Vernea, doživjelo je od 1873, kada je roman objavljen, niz jako popularnih inscenacija i ekranizacija. Nova produkcija ZKM-a, u režiji Krešimira Dolenčića, očito je zamišljena kao zabavan i dinamični kolaž namijenjen prije svega dječjoj publici, ali je krajnji rezultat bila pomalo nespretna predstava sa siromašnim vizualnim arsenalom i nekolicinom promašaja u dramaturgiji.

Prije svega, priča o ekscentričnom milijunašu Phileasu Foggu (kojeg odmjereno glumi Filip Nola) i njegovom vjernom slugi Jeanu Passepartoutu (angažirani i dinamični Goran Bogdan), koji putuju svijetom zbog oklade u gentlemen's klubu, skoro je u cijelosti očuvana u jako klasičnoj dramatizaciji Ane Tonković Dolenčić. Jedini pravi prekid u frenetičnom putovanju dvoje aktera, kojima se na putu pridružuju indijska princeza Auda (Jadranka Đokić) i nespretni detektiv Fix (Pjer Meničanin), komentari su dviju engleskih usidjelica, Victorije i Elizabeth, u kojima se posebno istaknuo zaigrani i uneseni Edvin Liverić.

Ti su parodijski elementi, u kojima se bezrezervno secira engleski kolonijalni duh, neutemeljena nadutost i slijepo povođenje za arbitrarnim pravilima, poput čaja u pet popodne ili salutiranja kraljici, možda i najzabavniji element cijele predstave. No opet, postavlja se pitanje koliko je montipajtonovski stil primjeren dječjem uzrastu kojem će zasigurno promaknuti duh kolonijalne egzotike što prevladava u 19-stoljetnom romanu.

Vizualno, 'Put oko svijeta' svjesno poseže za plošnim i dvodimenzionalnim rješenjima. Ideja naivne scenografije (Dinka Jeričević) je svakako umjesna u nominalno dječjoj predstavi, ali u praksi se svela na niz brzo mijenjajućih rekvizita među kojima nije uspostavljena nikakva koherentna poveznica.Tako je umjesto s idealističkom idejom mentalnog putovanja, koja je ipak srž ideje popularnog Verneovog romana, gledatelj neprestano suočen s poprilično prizemnim ilustracijama putovanja oko svijeta, bilo kroz nacionalne simbole Big Bena i Kipa slobode, bilo kroz jednostavne kostime (Doris Kristić) kauboja, Indijanaca, samuraja itd… Na sceni je prisutna i skupina glazbenika BAND 80+, koja diskretnom pratnjom uspijeva barem donekle nadograditi ritam putovanja, što iz dinamične strukture u predstavi brzo skreće u jednoličnu razvučenost.

U cjelini, predstava se tako otkriva kao niz shematiziranih i brzopoteznih rješenja od kojih neka možda i jesu na dobrom tragu duhovitosti, ali je nažalost njihov dramaturški i komični potencijal ostao tek u zamecima. Upravo iz tih razloga, sudjelovanje na premijeri prečesto je djelovalo kao prisustvovanje probi, a ne gotovom projektu.