Festival svjetskog kazališta u Zagrebu, u njegovom 17. izdanju, zatvorilo je gostovanje kolektiva Rimini Protokoll s dokumentarističkom instalacijom 'Nachlass – Komad bez likova' koja ispituje tretman smrti u razvijenim društvima.

Nastao u produkciji švicarskog Théâtre Vidy iz Lausannea, projekt 'Nachlass' (nach=poslije, lassen=pustiti) predstavlja propitivanje paradoksalnog odnosa koje današnje društvo ima prema smrti: posredovanjem suvremene medicine postalo je moguće produljiti ljudski život, no to nikako ne znači da je odluka o tome želi li 'odgoditi smrt' u rukama onoga o čijem je životu riječ.

Pitanje do koje granice napredak medicine utječe na osobni izbor, uz medicinska, izaziva i brojna etička, kao i ekonomska, urbanistička, društvena, kulturna, pa i duhovna pitanja, te je time postalo i jedno od gorućih pitanja današnjice.

U potrazi za odgovorima, umjetnička ekipa okupljena oko Stefana Kaegija tijekom dvije godine obilazila je palijativne centre, bolnice, znanstvene laboratorije, pogrebna poduzeća, medicinske pravnike, neurologe, javne bilježnike, domove umirovljenika, vjerske zajednice – redom mjesta kojima je smrt dnevna pojava.

Susreli su razne ljude koji, iz raznih razloga, predviđaju vlastitu smrt i spremni su za nju, ali život žele napustiti u vlastitoj organizaciji: projekt 'Nachlass' nudi im priliku da na neki način režiraju sudjelovanje gledatelja u njihovoj pripremi vlastita odlaska i da kroz taj kratak kontakt koji današnji gledatelj-sudionik dobije s njihovim, u nekim slučajevima u međuvremenu završenim životima, ostave nekakav trag.

Projekt je u Zagrebu postavljen u prostorima Scenskih radionica HNK-a Zagreb u Adžijinoj ulici, gdje je publika pozvana da u malim skupinama prođe kroz osam soba, od kojih svaka pripada po jednoj osobi, odnosno, u jednom slučaju paru, oblikovanih na način kako su se sami njihovi protagonisti željeli predstaviti.

Svaka soba predstavlja inscenaciju njihovih životnih prostora, odnosno, kroz uspomene, predmete, tragove, namještaj i mirise koji im pripadaju, svaka rekreira za gledatelja suštinu njihovih života i navješćuje način njihove smrti.

Različiti pogledi na ono što slijedi

U slučaju 78-godišnjeg turskog iseljenika u Njemačkoj to je prostor za molitvu, gdje je gledatelj pozvan da se posluži rahat lokumom i gdje uz pomoć video instalacije i drugih predmeta dobiva gotovo opipljivo iskustvo dijaloga, saznajući da Celal Tayip jedino što želi je u smrti biti pokopan u svojem rodnom Istanbulu i prema pravilima muslimanske vjere. Pratimo put koji će njegovi budući zemaljski ostaci proći kako bi zrakoplovom bili dopremljeni iz Züricha.

Svaka je osoba izabrala neki sebi svojstven način obraćanja publici i svatko od njih na ovaj se ili onaj način u tome trenutku nalazi suočen sa smrću – zbog bolesti, duboke starosti ili, u slučaju padobranca Michaela Schweryja, bavljenja ekstremnim sportom.

Koristeći njihove fotografije, videozapise, snimke i predmete koji su im bili dragi ili su im pripadali, projekt nudi zanimljiv presjek ljudskih doživljaja ne samo smrti, već i života. Vidimo kako različita vjerska, duhovna i znanstvena uvjerenja uvjetuju drugačije poglede na smrt i drugačija očekivanja od onoga što slijedi poslije nje, a što pak važno utječe i na njihove živote.

44-godišnji Alexandre Bergerioux, koji umire od opake nasljedne bolesti, u rekreiranoj hotelskoj sobi oprašta se od 6-godišnje kćeri, želeći joj zauvijek utisnuti sjećanje na njihova putovanja pred kraj njegova života i na ono što su za to vrijeme zajedno radili. Gabriele von Brochowski život je posvetila potrebitima u Africi pa isto čini i sa svojom smrću, u prostoriji koja spaja njezina cjeloživotna postignuća europske ambasadorice sa zakladom namijenjenom mladim afričkim umjetnicima.

Iznimno je dirljivo svjedočanstvo vremešnih supružnika Annemarie i Gunthera, koji su odlučili zajedno umrijeti, a gledatelje 'primaju' u uredu u kojemu je Gunther proveo čitav svoj radni vijek u središtu Stuttgarta. Nadine Gros sanjala je da bude pjevačica, ali je život provela kao tajnica. Boluje od multiple skleroze i, uoči eutanazije, kao podsjetnik na svoj nesretan život u odsutnosti pjeva pjesmu koju je pjevala nastupajući kao 12-godišnjakinja.

Ušavši nasumičnim odabirom u neku od prostorija, gledatelj je pozvan na neku vrstu igre s tragovima koje su ljudi ostavili za sobom, a koja ga navodi da se zapita i o vlastitoj smrti.

No, iako govori o smrti, 'Nachlass' se nipošto ne bi moglo nazvati morbidnim – dapače, svi njegovi protagonisti svojim pričama slave život. Nudeći gledatelju portrete svojih života, oni postaju dijelom nas koji živimo nakon njih, njihove uspomene postaju naše uspomene, pamtimo im glasove, pamtimo što su voljeli i na što su utrošili svoje dane, a taj intiman, gotovo emocionalan kontakt na koji nam daju pravo, omogućuje im da nas na kraju zamole: 'Sjećajte nas se s nježnošću'.

Punoljetno izdanje FSK-a u proširenom obliku

Prvim zagrebačkm predstavljanjem svjetski proslavljenog kolektiva Rimini Protokoll zaokružen je, po riječima umjetničke ravnateljice festivala i intendantice zagrebačkog HNK-a Dubravke Vrgoč, još jedan program vrhunskih predstava koji je publici i hrvatskim kazališnim umjetnicima pružio 'mali ali vrijedan' uvid u neka od najvećih aktualnih dostignuća renomiranih europskih teatara.

Festival svjetskog kazališta (FSK) u svom 17. izdanju u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu od 28. rujna do 3. listopada predstavio je tri europske produkcije. Uz Rimini Protokoll, na festivalu su gostovali Théâtres De La Ville De Luxembourg s komadom 'Lomeći valove' prema filmu Larsa von Triera u režiji glumice i redateljice Myriam Muller te 'Neprijatelj naroda' berlinskog kazališta Schaubühne u režiji istaknutog njemačkog redatelja Thomasa Ostermeiera.

'U postojećim skučenim financijskim okolnostima u kojima smo se odlučili fokusirati na kvalitetu, a ne na kvantitetu sa samo tri predstave, ovogodišnji je izbor doista doveo najbolje od najboljeg i mislim da je uspio odgovoriti na visoko pozicionirana očekivanja zagrebačke festivalske publike, koja je iznimno reagirala na prikazane produkcije, uz veliko oduševljenje i ovacije', rekla je Vrgoč.

Kazališnim umjetnicima 17. FSK pružio je pak priliku za usporedbu i vlastito pozicioniranje unutar onoga što danas čini, i kamo ide, europsko i svjetsko kazalište.

Komadima koji posežu za adaptacijama – filma, odnosno, klasika – festival je također pokazao kako se, kroz drugačija razmišljanja i istraživanja, 'nešto što pripada povijesti, novijoj ali i onoj ne tako novoj', kazališnim govorom može dovesti do toga da bude dio naše suvremenosti i onih problema koji i nas trenutno tište, dodala je intendantica.

Najavila je da će festival sljedeće godine u punoljetnost zakoračiti uz povećani budžet i u proširenom obliku: u povodu šestomjesečnog predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije, od siječnja do lipnja 2020. festivalsko 18. izdanje protegnut će se na prvih šest mjeseci nove godine.

'Svaki mjesec na pozornici HNK u Zagrebu prikazat će se po jedna predstava nekog europskog teatra. Predstavit ćemo neke od redatelja koje još nismo vidjeli i doista ćemo se potruditi ponovo pokazati ono što je najznakovitije i najatraktivnije u kontekstu suvremenih kazališnih istraživanja', kazala je Vrgoč.

Cjelokupan program 18. FSK-a trebao bi biti objavljen uskoro, a Vrgoč je zasad otkrila tek jedan od njegovih aduta: 'U veljači 2020. u Zagreb s dvije svoje predstave dolazi Tiago Rodrigues, trenutno jedno od najvećih imena portugalskog i europskog teatra', rekla je.