'Lomeći valove' je kultni film Larsa Von Triera iz 1996., kojeg nazivaju ekscentrikom europskog filma. Doživio je panegirike kritike i bio iznimno dobro prihvaćen od publike, a ovjenčan je brojnim nagradama, a između ostalih i Grand Prixom za režiju u Cannesu. No izazvao je i kontroverze zbog svoje provokativne teme u kojoj je na vrlo sugestivan način povezao religiju, mistiku i erotiku, te oslikao konvencije i tabue u fundamentalističkoj vjerskoj zajednici.

Redateljica Myriam Muller donosi u kazališnoj verziji Les Théâtres de la Ville de Luxembourg, kao i film, strastvenu ljubavnu priču mlade, naivne i vrlo senzibilne, ali beskrajno dobre djevojke Bess, koja se zaljubi i uskoro vjenča za Jana, stranog radnika na naftnoj platformi. Ljubav cvjeta sve do trenutka dok on ne doživi nesreću na platformi te nakon toga ostaje paraliziran od vrata naniže. Kako postaje spolno nemoćan on traži od Bess pod egidom 'Moraš voljeti za mene!' da vodi ljubav s drugim muškarcima i potom mu prepričava detalje tih odnosa. On je svjestan svoje invalidnosti, fizičke i spolne, i želi da Bess i dalje živi. Nakon konzultacije s Bogom ona pristaje, duboko uvjerena kako će ta njezina žrtva dovesti do Janovog izliječenja.

Na sceni oživljuje uznemirujući, neslobodni svijet konzervativne, ortodoksne kršćanske zajednice na sjeveru Europe u kojemu žene ne smiju ići na sprovod, a svećenik pokojnika šalje k vragu, gdje muškarci odlaze na naftnu platformu, dok žene čekaju i uče trpjeti 'da nauče što je ljubav', gdje se ne iskazuju osjećaji i ne vjeruje strancima i gdje se izopćuju svi oni koji odluče prekršiti stroga moralna pravila zajednice. U tom duboko religioznom svijetu poništava se individualnost i razum, pa ne čudi da naivna, nepismena i emocionalno nestabilna Bess povjeruje da može svojom posesivnom ljubavlju izliječiti supruga Jana. A u tom apsurdnom, nerealnom svijetu sve je moguće: i dvosmjerna komunikacija s Bogom, i bezumno uvjerenje da u ljubavi nijedna žrtva, ma kako velika bila, nije prevelika, i naposljetku, i čudesno izlječenje.

U izvrsnoj, ali mučnoj i teškoj dvosatnoj kazališnoj predstavi 'Lomeći valove' redateljica je obradila sve teme viđene u filmu, ali suvremenim i vizualno vrlo sofisticiranim kazališnim jezikom te preciznim i jasnim potezima. Uznemirujući svijet te dogmatske zajednice postavljen je unutar minimalističke scenografije (odlično rješenje bolnice) gdje se likovi, odjeveni u jednolične, stroge kostime, posebno muški dio ansambla, kreću poput lutki na koncu. Opsesivnom ozračju pridonijela je pažljivo tempirana glazbena kulisa (Deep Purple) te kratke, moralizatorske replike (Ponašaj se pristojno!'), kojima je podcrtan neumoljiv život u toj provincijskoj zabiti.

Premda je jasno predstavljen problem života u konzervativnoj zajednici, redateljica je fokus ipak stavila na motiv bezuvjetne ljubavi, te ženskog mučeništva i žrtvovanja, utjelovljenog u potresnom liku glavne junakinje Bess. Naime, ona se zbog ljubavi suprotstavlja moralu, konzervativizmu i vjerskom ludilu cijelog sela, odbacuje pasivnost i čekanje, svojstvene ostalim ženama u selu, i postajući konačno aktivna ('Žena mora odabrati sama!'), doživljava na kraju svojevrsno oslobađanje i prosvjetljenja, bez obzira na njen tragičan kraj i nerazumijevanje zajednice. Taj motiv žrtvovanja i tragičnog kraja istaknut je i vizualno u jednoj od posljednjih scena predstave, kad Bess na rukama šurjakinje Dodo, jedinog realnog lika u predstavi, neodoljivo podsjeća na Pietu. Predstava zapravo brani Bess i njezin izbor, a time zastupa ljubav i slobodu kao najvažnije opcije u životu, no otvara i mnoga pitanja.

Belgijska glumica Chloé Winkel u slojevitoj ulozi iskrene i duboko religiozne, a opet vrlo senzualne i odlučne Bess naprosto je fascinantna. Tijekom predstave ona demonstrira veliko glumačko umijeće, prolazeći kroz ekstremno različita emocionalna stanja, od silne zaljubljenosti i potpune predanosti suprugu, preko erotičke ekstaze i uvjerljivih dijaloga s Bogom do agonije i otkrovenja. Ona u potpunosti nosi predstavu i svojom respektabilnom i posvećenom igrom drži gledatelje u napetosti puna dva sata. A opet ostavlja dovoljno prostora za razmišljanje o tome trebamo li se žrtvovati zbog ljubavi, dokle smo spremni ići u žrtvovanju, možemo li poništavanjem svoje osobnosti zaista ostvariti i zadržati ljubav i konačno kolika je cijena slobode?